Magazin za urbani životni stil
Ovaj sajt koristi kolačiće za personalizaciju sadržaja i oglasa. Detaljnije

Ivana Bodrožić: Ne vjerujem da je empatija nestala, samo je oko nas velika buka

AUTOR: Jelena Vukićević 30 Mar, 2021
Ivana Bodrožić: Ne vjerujem da je empatija nestala, samo je oko nas velika buka

Sa hrvatskom spisateljicom i pesnikinjom Ivanom Bodrožić razgovarali smo o njenom novom romanu Sinovi, kćeri (2020), o tome može li se živeti od pisanja, o književnim uzorima, te vraćanju u ravnotežu u pandemijskim uslovima…

Kada se osvrnete unatrag, odakle potreba da progovorite, nakon poezije, ne samo kratkom pričom, već i romanima? Sa kakvim ste se izazovima susretali?„…Sloboda je samo početak. Soba je vaša, ali je još uvek prazna. Nju treba namestiti, ukrasiti, podeliti sa nekim. Kako ćete je namestiti i ukrasiti? Sa kime ćete je podeliti i na kojoj osnovi? Ta pitanja su, mislim, krajnje ozbiljna. Prvi put u istoriji vi ste u stanju da ih postavite; prvi put, vi lično možete da odlučite kakav će biti odgovor na njih”, piše Virdžinija Vulf u Sopstvenoj sobi. Kako ste ukrasili sopstvenu sobu, kako birate teme, s obzirom da u romanu Hotel Zagorje (2010) progovarate o vlastitom porodičnom, traumatičnom iskustvu, dok je u romanu Rupa (2016) tema postratna tranzicija?

Ne mogu zamisliti da pišem drugačije nego tako da motive i inspiraciju pronalazim u vlastitom okruženju, baš tako, u vlastitoj sobi. Ne vjerujem da postoji dobra i autentična književnost koja je temeljena na nestvarnom iskustvu. Naravno, scenografiju za priču možete prebaciti na udaljenu planetu ili u srednji vijek, ali emocija o kojoj pišete, motivacija koja postane toliko opsesivna da morate sjediti i pisati unatoč svim preprekama i mogućnostima da se bavite nečim ugodnijim, mora proizilaziti iz onoga što vam je važno. A to je vaše okruženje, ono vas se jedino tiče. Ponekad se samo mijenja registar – kad imam potrebu za raspisivanjem određene priče, posežem za prozom, a kad život i promišljanja donesu neke duboke emocionalne uvide, okrećem se poeziji, ali, kako je jednom rekao Ivo Andrić: „Sve to dolazi iz istog mjesta”.

U prepisci sa spisateljicom i Vašom dobrom prijateljicom Oljom Savićević-Ivančević, u jednom od pisama smejete se svemu onome što autorka ne sme. „Što je primjereno, a što neprimjereno? Što autorica uopće smije, a što ne smije? U kojoj mjeri treba kalkulirati, paziti da se ne bi zamirila? Koliko prave slobode smije uzeti ta nejaka autorica? Koliko će za istu platiti ignoriranjem, minoriziranjem, dignutim nosovima, zgroženim natpisima, zaobilaženjem pri dodjeli stipendija i sličnim lokalnim trendovima sa suptilnim oblicima cenzure, ma tko će o tome voditi računa – bolje odmah tastaturu o klin.” Na tom tragu,  može li se živeti od književnog rada?

Što se tiče književnog rada i ekonomske situacije, rekla bih da je u ovom periodu sektor kulture još teže pogođen od drugih zbog nužnosti međuljudskog kontakta i važnosti dodira s publikom. Što se tiče pozicije žena, one su u zadnjih godinu dana prema mnogim istraživanjima još ugroženije, preuzele su još više obaveza oko djece i kućanstva, a često rade u neophodnim zanimanjima gdje ne vrijedi ona popularna „ostanite doma”. Život u statusu samostalne umjetnice također je veliki izazov upravo zbog kombinacije patrijarhata i nestalnih prihoda. Koliko god bismo se voljeli vidjeti drugačijima i boljima, moramo priznati da i dalje živimo duboku neravnopravnost, te da privatni i javni ili profesionalni životi nisu odvojeni, nego jedini koji imamo. Mi koje se bavimo književnim radom redovito imamo po nekoliko različitih angažmana ne bismo li mogle opstati. Ponekad je vrlo iscrpljujuće, ali i daje osjećaj slobode. To ne treba zanemariti.

U romanu Sinovi, kćeri (2020) odlučili ste se za tri perspektive: devojku koja nakon nesreće ostane nepokretna, mladića koji je na sasvim drugačiji način zarobljen u vlastitom telu, i perspektivu majke, zarobljene majke, izobličene nasilnim patrijarhatom. Recite nam odakle ideja da opišete „zarobljena” tela, kao i koliko smo hronično zaključani u sebe, bez potrebe da se objasnimo sebi, bližnjima, svetu. Koliko je teško ne ponavljati konzervativne roditeljske obrasce, i gde je nestala empatija prema onom Drugom, drugačijem od nas?

Ideja za roman nastala je kada sam u novinama pročitala priču o ženi kojoj je uslijed moždanog udara dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. To je stanje vrlo slično komi uz razliku da je osobi svijest potpuno očuvana, te od voljnih funkcija može samo pomicati kapke i zjenice. Pomislila sam kako je to stanje strašno i toj patnji daje nezamislivu perspektivu našeg ljudskog života, kao i naših odnosa. U isto vrijeme, to mi se učinilo kao i strašna metafora čiji djelić baštinimo svi mi koji smo, iako fizički pokretni, vrlo često zaključani unutar sebe, pogotovo naspram bližnjih uvjetovani obitelji i društvom koji su nas učili da živimo očekivane uloge, a ne naše autentične živote. Junakinja ovog romana, Lucija, upravo iz te perspektive priča svoju priču prisjećajući se svega što se dogodilo i što ju je dovelo u to stanje. Druga perspektiva je mladića Doriana koji je zaključan u vlastitom tijelu prema kojem osjeća nesklad, a samo želi biti samoostvaren, živjeti slobodno, biti partner i sin u svom ogromnom potencijalu koji ima. Međutim, u datim okolnostima, on je prisiljen boriti se s društvom koje ga diskriminira i kažnjava bez ikakvog razloga i posljedica. Treća perspektiva je Lucijine majke koja lomljena nasilnim patrijarhatom, zlostavljanjem u djetinjstvu i životom ispunjenim zabranama predstavlja srce tame iz kojeg proizlaze njezina djeca, upravo time, već u začetku, oštećena. Ne vjerujem da je empatija nestala, samo je oko nas velika buka, na neobičan način smo danas fragmentirani, mnogi imaju luksuz da žive u mikro svjetovima dobrim dijelom izgrađenima posredstvom modernih tehnologija i obojanima iluzijom koju daju avatari i virtualna prezentacija naših života. Nikad prije nismo bili tako uvezani, a tako defragmentirani. To nam daje mogućnost bjega iz zajedničke stvarnosti. Što se tiče ponavljanja konzervativnih obrazaca, to nam omogućuje naša nesvijest o njima, dakle, prvo bi ih trebalo prepoznati u našim reakcijama, a onda ih uporno i odgovorno ispravljati. Nema tu jednog točnog odgovora, ali uključenost u društvene procese i samospoznaja su dobar početak.

Na kraju romana, umesto reči zahvalnosti, čitamo da je roman nastao iz ljubavi, i kao izvinjenje svima koji su prisiljeni živeti u ovom društvu kao nevidljivi, uveravani odmalena da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo, a iznad svega slobodu. Kome se izvinjavate i zašto?

Isprika koju spominjete, a koja se nalazi na kraju romana umjesto zahvale, ali isto tako i na straničniku koji obavija knjigu, upućena je, baš kako i piše, onima koji su u ovom društvu diskriminirani. Iz pozicije romana, to se prvenstveno odnosi na manjine koje surovi patrijarhat i konzervativni vrijednosni sustav marginalizira, odbacuje, pokušava ponišititi, na one koji pripadaju seksualnim manjinama, na one koji osjećaju nesklad između spola pripisanog rođenjem i vlastitog osjećanja identiteta, na žene, na naše majke koje su postigle nevjerojatno puno u nekoliko zadnjih desetljeća, a na kraju i na one muškarce koji se ne uklapaju u maskulin tip propisan od strane nasilnog i kratkovidnog patrijarhata. U ovom romanu je puno patnje i činilo mi se neumjesnim da se bilo kome zahvaljujem, umjesto toga osjetila sam potrebu da, najprije iz svoje ljudske pozicije, zatim spisateljske, a na kraju i privilegirane, svima njima uputim ispriku.

„Dobro je, sve će biti dobro, ništa strašno se neće dogoditi, vjeruj mi, ako išta, iskoristi to što imaš: ustani, okreni se i otiđi, to je slavlje. Svi će oni biti dobro, opremljeni su za to, i tvoji sinovi koji kroz život hodaju trajno zaštićeni aurom tvoje brige, nitko im ništa ne može, i on koji će se zapravo lako snaći jer ovaj svijet je krojen po njegovoj mjeri, zato je jedino važno da ti budeš dobro. Dobra sebi. Nitko drugi neće“, reči su junakinje Lucije. Kako naučiti osnažiti se, govoriti glasno, katkad i ljuto, ali samo ne ćutati, biti dobro/ dobra sebi?

Ono što možemo napraviti jest boriti se protiv toga, sredstvima koje svatko od nas ima na raspolaganju. U slučaju ovog romana, ja sam odabrala da moj alat borbe bude razvijanje empatije posredstvom književnosti. No, prije svega, trebamo stanje u kojem se nalazimo osvijestiti, trebamo shvatiti da smo svi taoci zaključanosti nametnutog sustava, kako žene i manjine, tako i muškarci kojima je oduzeto mnogo toga, da iskazuju osjećajnost, da žive punokrvno roditeljstvo i odnose sa svojom djecom, da razvijaju ljudske potencijale do maksimuma. Uzroke naših zaključanosti, zakočenosti, sklonosti predrasudama, prije svega vidim u transgeneracijskom prenošenju obrazaca u našim obiteljima. Te naše obitelji čine naše društvo koje onda, kako bi samo sebe opravdalo i zaštitilo, odnosno one koji su se nametnuli kao čuvari poretka, te obrasce dalje generira. U ovom slučaju to su konzervativni i patrijarhalni obrasci.

Koje autore i autorke Vi rado čitate, i čime ste trenutno preokupirani? Šta Vam je ovo vreme „izolacije” donelo, a šta oduzelo?

Na razini cijelog svijeta, mislim da je ovo jedinstven odgovor na pandemiju virusa u povijesti koji je mogao biti moguć zbog modernih tehnologija i akumuliranog bogatstva u određenim dijelovima svijeta. Što će on donijeti i kakve će se posljedice pokazati, teško je pretpostaviti. Što se tiče moje osobne pozicije samostalne umjetnice i majke koja živi s dvoje tinejdžera, to je izazovno na drugi način, ali ispunjenost koja prozilazi iz tih odnosa sa svim svojim mijenjanjima kroz protok vremena, dok iz najveće emotivne i prostorne blizine gledam kako odrastaju u prave ljude, zasjenjuje sve zdravstveno – političko – ekonomske situacije.

Pokušavam balansirati između tih makro i mikro prilika, pišem novu knjigu pjesma, vodim radionice kreativnog pisanja, a zadnje sam pročitala knjigu pjesama Vislave Šimborske. Trenutno me poezija vraća u ravnotežu.

Info…

Ivana Bodrožić, spisateljica i pesnikinja, rođena je u Vukovaru. U književnosti je debitovala zbirkom poezije Prvi korak u tamu (2005), a zatim su usledile i zbrike priča i romani. Roman Hotel Zagorje (2010) preveden je na 11 svetskih jezika, prema čijim je motivima nastala istoimena predstava Anice Tomić i Jelene Kovačić u zagrebačkoj Gavelli, te roman Rupa (2016), koji je proglašen najboljim kriminalističkim romanom domaće književne produkcije po izboru čitatelja. Novi naslov Sinovi, kćeri (2020) objavljen je nakon hrvatskog izdanja i u Srbiji (Orfelin izdavaštvo, Novi Sad). Živi i radi u Zagrebu kao samostalna umetnica.

Fotografije: Tomislav Marić