Magazin za urbani životni stil
Ovaj sajt koristi kolačiće za personalizaciju sadržaja i oglasa. Detaljnije

Senka Marić: Da bismo znale gdje idemo potrebno je da znamo odakle dolazimo

AUTOR: Jelena Vukićević 16 Aug, 2021
Senka Marić: Da bismo znale gdje idemo potrebno je da znamo odakle dolazimo

Sa spisateljicom Senkom Marić razgovarali smo o njenom novom romanu Gravitacije, ženskim glasovima i iskustvu, slobodi, ali i o tome koje naslove trenutno čita i koje knjige se nalaze u njenoj biblioteci…

2019. godine za roman Kintsugi tijela dobili ste regionalnu nagradu „Meša Selimović“ za najbolje prozno delo objavljeno u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori (u BiH roman je objavio sarajevski Buybook, a u Srbiji Kontrast izdavaštvo iz Beograda). Mi danas razgovaramo o Vašem novom romanu, Gravitacije (Partizanska knjiga, Kikinda). Kakva su Vam očekivanja, s obzirom da se knjiga već mesec dana nalazi u prodaji? Ko su Vaši potencijalni čitaoci?

Za sada je knjiga dobro primljena, zadovoljni čitatelji mi se javljaju, i to naravno puno znači. Teme kojima se bavim u ova dva romana jesu ženske teme, u smislu da oba romana govore o ženskom iskustvu, ali ja se nadam da će i Gravitacije, kao i Kintsugi tijela, imati za čitatelje i muškarce, i da se tu ne radi o romanu namijenjenom isključivo ženama. Volim vjerovati da preko odabrane teme uspijevam govoriti o univerzalnom ljudskom iskustvu, što bi ovdje ukratko bila potraga za istinom, smislom i načinom postojanja kroz koje bi se taj smisao mogao ostvariti. U poetičkom smislu ono što pišem, vjerujem, spada u žensko pismo, ali važno je imati na umu da se ono kao takvo svakako obraća jednako muškarcima i ženama. Tako da mi je u smislu recepcije važno da se stvara razumijevanje da je svaka ženska priča jednako važna kao i muška, te da ako je književni posao urađen kvalitetno, tekst uspijeva doći do univerzalnosti značenja.

Pišete i poeziju, esejistiku, a i urednica ste internet portala za književnost, kulturu i umetnost strane.ba. Gde se osećate najslobodnije, u kojim prostorima stvaranja, ili je naprosto sve isprepletano? Kako nastane Vaša jedna pesma, i šta Vas je podstaklo na pisanje drugog romana?

Poeziju već nekoliko godina jako rijetko pišem, gotovo nikako. To ne mora ništa značiti, jer je cijeli moj život bilo tako. Uvijek mislim da je pjesma koju sam napisala posljednja koju ću ikada napisati. Postojali su periodi od nekoliko godina kada ne bih napisala niti jednu pjesmu, ali sam se uvijek vraćala poeziji. Eseje isto nisam pisala već duže vrijeme. Istina je da sam postala gotovo opsjednuta romanom kao formom. Doživljavam ga kao prostor potpune slobode i volim način na koji me godinama zaokupi i daje mi osjećaj da živim još jedan paralelni život. Možda se tu radi o nekakvom bijegu od stvarnosti, polju igre gdje se mogu prepustiti svojim fantazijama. Gravitacije su u stvari prvi roman, počela sam ga pisati nekoliko godina prije Kintsugija. Kintsugi je napisan relativno brzo i lako, na Gravitacijama sam radila dugo i teško. Mislim da mi je bilo potrebno da prvo ispišem Kintsugi da bih bila sposobna ispisati Gravitacije onako kako taj roman danas izgleda. U smislu pisanja generalno, najviše me zanima šta ja kroz taj proces mogu naučiti, koliko se mogu pomaknuti naprijed, šta novo otkriti. Urednik mi je jako važan. Srđan Srdić je uradio odličan posao na ovom romanu. Tjerao me je da prelazim vlastite granice i osvijestim stvari koje sama nikada ne bih osvijestila.

Već na prvim stranama Gravitacija upoznajemo Đulsu, koja nikada ne plače i nikada se ne smeje, i stalno sluša sevdah i Hibu, koja je smijeh. Iskričav, liči na vatromet. Đulsa je tuga. Nagovestili ste nam da vreme nije ravna linija, da sve počinje iznova, i završava na istom mestu, da su sve tri zajedno, i Hiba, i Đulsa i junakinja Mika, i da se nigde nisu pomakle, nigde nisu stigle, i da svaka kida i kasapi, i odvlači prema sebi, zarad spasenja. Jesu li ove žene svuda oko nas, zašto baš one? Šta „sve“ iz njih progovara?

Kroz ovaj roman sam pokušala da propitam kako možemo znati šta je pravi put i da li on uopšte postoji. Kako se treba živjeti da bismo se osjećale dobro u svojoj koži, da bismo osjećale da sve to zajedno ima nekog smisla, da bismo se osjećale sretnima. Mika postavlja pitanja na koje nema odgovora. A odgovore traži na svim mogućim mjestima. Tu se Hiba i Đulsa, Mikine nene i žene koje su je odgojile, postavljaju kao dva moguća modusa postojanja, dvije suprotnosti koje Miku razvlače u različitim pravcima. One su dva polariteta, dok su druge žene, sve one koje nisu stale u ovaj roman, pozicionirane na liniji njihovog razdvajanja. Mika se gotovo bezglavo kreće po toj liniji, rastegnuta, razvučena i ne uspijeva da nađe mir, jer ga niti jedno od tih mjesta ne osigurava. Iz Hibe i Đulse progovara taj omeđeni prostor koji je namijenjen ženi. Mika želi više. Ali ne zna način na koji se to više postiže i ostaje zapletena.

Nigde me cijele nema. Gde je junakinja Mika, ka čemu gravitira, koje su to dominantne gravitacije? Koje i kakve vode će izabrati na kraju?

U gravitaciji, u smislu fizike, ne postoji svjesnost niti voljnost tijela koje je privučeno. Gravitiranje je određeno mjestom na kojem stojimo. To možemo onda posmatrati kao kontekst. Van konteksta ne postojimo, i uvijek smo određeni njime, ili u ovom smislu drugim tijelima koja dijele taj prostor. To bi ovdje bila tradicija, iskušani modusi postojanja, prostor koji su do sada osvojile žene. Kraj romana je otvoren i iz reakcija čitatelja već vidim da se i čita na različite načine. Mika je sama u gradskom bazenu, drži dah pod vodom. Na kraju izroni. Realno mogla je izroniti samo u isti svijet iz kojeg je i zaronila. Jedino što se moglo desiti jeste da Mika izroni drugačija. Da li se to desilo ili ne, ljudi čitaju u skladu s vlastitim poimanjima života i mogućnostima pronalaženja smisla.

Ne samo da nam je potrebno više ženskih glasova, ženskih perspektiva, priča naših baka, već kako je to bio jedan od postupaka u prvom romanu (uvođenje ženskih likova iz grčke mitologije), i ovde srećemo Eumenide. Gde je to Vaše mesto susretanja, prepoznavanja i inspiracije, šta je zajedničko u tom iskustvu, kako mitološkom, tako i priča baka uz koje ste odrastali?

Da bismo znale gdje idemo vjerujem da je potrebno da znamo odakle dolazimo. U svim tim pričama stoje nekakvi odgovori ili barem primjeri koji jasno ocrtavaju prostor koji pripada ženama, sa svim našim stranputicama, slijepim ulicama, neuspjelim pokušajima. Mitovi koji govore o ženama i danas su aktuelni. Ono što se i sada pitamo i što pokušavamo odgonetnuti prisutno je od prvog trenutka istorije zapadnog civilizacijskog kruga. Prošlost govori o nama. Mi smo posljedica svega onoga što je bilo. U svemu tome postoji određena cikličnost, ponavljanje obrazaca, kao uporno udaranje u zid kada god učinimo pokret kojim želimo dohvatiti više od onoga što nam je dato. Mislim da je tragičnost, ako ćemo to tako nazvati, naše sudbine mjesto našeg susreta i prepoznavanja.

Tu ću naučiti da je žena pokret. Tijelo koje se neprekidno kreće. Niz sitnih radnji, od ranog jutra do duboke, mrkle noći. Šta je još žena, šta može biti, osim Đulsinog plakanja i Hibinog smeha, Mikine potrage, može li biti spokojna?

To je pitanje koje ovaj roman pokušava da postavi, a ja nisam sigurna da daje odgovor. Ako se oslobodimo svega što nas razvlači u suprotnim pravcima, svih stega i gravitacija, tradicija i pravila, valjda ostaje sloboda. Ne znam kako ona izgleda i šta se sa njom radi. Ali uvjerena sam da je jako samotna. Ostaje pitanje da li je ispunjena smislom ili prazninom.

I naposletku, može li se živeti od književnog rada? Šta sada čitate, i bez kojih knjiga ne možemo da zamislimo Vašu biblioteku? Preporučite nam omiljene naslove.

Rijetki mogu živjeti od književnog rada, a ja nisam jedna od njih. Trenutno čitam romane koji su ove godine u konkurenciji za regionalnu nagradu Meša Selimović, jer sam članica žirija. Puno je knjiga koje moram imati, to su vjerovatno sve knjige koje su mi se ikada svidjele. Nerijetko kupujem knjige koje sam već čitala, zato što ih moram imati. Nezahvalan je posao nabrajati omiljene naslove, uvijek neki zaboravim, pa se osjećam kao da sam ga izdala. Mogu samo reći da je knjiga koju sam najviše puta pročitala, a sigurno ću joj se opet vraćati, Medeja glasovi Kriste Volf.

Info:

Senka Marić piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavila je tri zbirke poezije i romane Kintsugi tijela i Gravitacije. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013, prva nagrada Zija Dizdarević 2000, te 2019. godine nagrada Meša Selimović za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Urednica je internet portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba.

Fotografije: Jelena Medić

Najčitanije

Viktorija Bekam u šik izdanju za svečanu priliku

Viktorija Bekam je žena kojoj u stilskom pogledu gotovo da nema ravne, i to na svetskoj sceni. U prilog joj…

Ova hrana je dobra za mozak

Godinama se već priča o tzv. superhrani. To su namirnice koje su izrazito dobre za ljudski organizam, zbog čega je…

Veliki hit Elene Ferante konačno stiže na veliko platno

Književni fenomen poznat kao Elena Ferante ima mnoge fanove u Srbiji, a baš za sve vas imamo dobre vesti. Naime,…

Najnovije - Intervjui

Dragan Mićanović: „Mi smo društvo koje teško uspostavlja pravu ‘meru’ u bilo čemu“

Sveprisutnog, i dobro je što je postojano i dalje tako, Dragana Mićanovića, uskoro ćemo u sklopu redovne bioskopske distribucije gledati…

Slobodan Vladušić: Omama – priča o tajnama

U svom trećem romanu pisac Slobodan Vladušić slika Berlin iz 1928, i portretiše pisca Miloša Crnjanskog smeštajući ga u uzbudljivi…

Zoran Lisinac o „Tomi“: „Pisac uvek traži inspiraciju u sebi, pa čak i kada piše o drugima…“

Ponovo radi bioskop! Biopik Toma je u domaćim bioskopima za samo deset dana prikazivanja pogledalo gotovo 175.000 gledalaca, što je…