“Ne primaj posao koji te ponižava i ne radi za manju platu od ostalih”: Poruke iz pasoša Kraljevine Jugoslavije danas imaju još veću težinu

Danas pasoš doživljavamo isključivo kao dokument koji nam omogućava da pređemo granicu. Međutim, u prvoj polovini 20. veka, on je imao i simboličnu, gotovo pedagošku ulogu. Poseban primer toga pruža pasoš Kraljevine Jugoslavije, u kojem je stajala poruka upućena iseljenicima – svojevrsni vodič za ponašanje u tuđini, ali i podsetnik na korene.

Tekst poruke odiše brigom države za svoje građane, ali i odrazom tadašnjeg shvatanja časti, dostojanstva i zajedništva. Ona je kombinacija praktičnih saveta, moralnih načela i emotivnog podsećanja da, ma gde da se nađu, Jugosloveni ne zaborave ko su i odakle dolaze.

Evo kako je glasila:

„Na putu se vladaj pristojno i obzirno prema svakome, a naročito prema železničkom i brodskom osoblju, zatim prema ženama i deci.
– Budi posve spreman za iskrcavanje, čim brod stigne u luku. Rublje na Tebi neka je čisto, a odelo uredno i lice vedro.
– U novoj zemlji budi ozbiljan i ispravan; pokoravaj se zakonima i vlastima; ne govori zlo o toj zemlji, a na svoju zemlju ne zaboravljaj.
– Ne primaj posao koji te suviše ponižava i ne radi za manju platu od ostalih radnika, ne konkuriši drugim radnicima, već budi solidaran s njima, pa će Te poštovati i tražiti radnici i poslodavci.
– Ne opijaj se i ne kockaj.
– Novac štedi i šalji svojim u stari kraj i to preko Poštanske Štedionice, jer Ti je novac u Poštanskoj Štedionici posve siguran, pošto država jamči za to. Ne poveravaj novac raznim nepoznatim bankarima, posrednicima i agentima.
– Ako Ti je potreban kakav savet, zaštita, ili što drugo, obrati se na našeg Konzula ili Iseljeničkog Izaslanika.
– Uči jezik zemlje u kojoj si, jer ćeš lakše tako proći, ali ne zaboravljaj svoj maternji jezik i sa svojom decom razgovaraj samo na maternjem jeziku, bez obzira da li su deca rođena u starom kraju ili u novoj zemlji.
A sada bilo Ti sretno i do viđenja! Znaj, da će se Tvoja otadžbina veseliti Tvome povratku.“

Ova poruka je i danas fascinantna – ona otkriva kako su tadašnje vlasti posmatrale emigraciju: kao priliku za boljim životom, ali i kao iskušenje za očuvanje identiteta. U samo nekoliko redova sabrano je sve – od bontona i radnih prava, preko odnosa prema novcu, pa do naglaska na jeziku i porodici.

Dok danas govorimo o “savremenim migracionim politikama”, ovaj tekst nas vraća u vreme kada je domovina svoje građane ispraćala gotovo roditeljskim savetima – sa željom da uspeju, ali i da se, jednog dana, vrate.