Goran Bogdan: Kod nas vlada jednosmerna buka

Tokom ove jeseni Gorana Bogdana gledamo najpre u premijernoj srpskoj seriji Močvara autora Milene Marković i Olega Novkovića, kao i u filmu Otac Srdana Golubovića, koji se vratio na repertoare ovdašnjih bioskopa, a uskoro će i srpska premijera filma Oaza Ivana Ikića, prvobitno prikazanog i nagrađenog u zvaničnom programu Venecijanskog filmskog festivala. Goran Bogdan trenutno radi na dve nove televizijske serije, u Srbiji i u Hrvatskoj, ali je ipak praktično u letu našao vremena za razgovor za City Magazine.

Dotiču li te, zamaraju ili možda i zabavljaju polemike i kontroverze i kontroverzice koje Močvara ovih sedmica i meseci pokreće u javnosti?

Ha-ha-ha. Sve. Dotiču, zamaraju i zabavljaju. Šalim se, ne mogu reći da se baš zabavljam oko toga. Naravno, dođu i do mene svi ti glasi. Neka, i to neka nije nimalo bahato i oholo, nasuprot. Smatram da je dobra svaka polemika. Smatram da živimo u dosta jednosmjernom i jednokanalnom društvu, što je nevjerojatno kad vidimo u kom dobu komunikacije živimo. Dok je svuda buka, dobro, buka je i kod nas, al’ buka jednosmjerna, ona koja svojom glasnoćom nadglašava komunikaciju i polemiku. Ona od koje krvave uši i od koje od neizdrža samo klimnemo glavom ne bi li što prije prestala. Polemika je s te strane dobra. Sviđanje i nesviđanje su legitimne kategorije onog krajnjeg oka na kraju katodne cijevi koji je i razlog (dobro, ne ultimativni, zadržavam bunt umjetnosti) zašto sve ovo radimo. To oko je oko gledaoca tj. publike. Nismo tu s druge strane mi da podilazimo, daleko od toga, al’ ne bi ni trebali ostati gluhi na te glasove. Stoga, nek se malko slegnu, pa ćemo vidjeti za dalje što usvojiti, a što lagano zaboraviti, je l’ OK?

Kako si osetio i doživeo lik Nikole i čitavu priču Močvare?

I prije prvog čitanja sam, kao i inače kad bih pred sobom ugledao novo djelo Milene Marković, pomirisao stranice sa željnim iščekivanjem literarnog blaga koje me mjerka iz ruku. Ni ovaj put ne da se nisam razočarao, ko sam ja tu pred tim genijalnim piscem, nego sam se opet pomakao i izmakao. Osupnut, mogao sam samo biti zahvalan što su mene izabrali. Kasnije, iščitavajući, mislim da nismo puno odstupili. Tako vam je to. Teška literatura, al’ u smislu kako je i stari jorgan kod bake i dede u grdnoj zimi težak, da vas sačuva od lakoća koje viju vani. Nona Milena i Nono Oleg. Ne znam, meni je recept za lijep i okrepljujući san. Ja sam sretan i zadovoljan našim portretiranjem.

Kako se (s glumačke tačke gledišta) brani jedan tako suštinski ne previše simpatičan lik kakav je inspektor Nikola iz Močvare?

Nije vam njega teško branit. Kao i u životu, pamtimo više i ljepše one teške ljubavi, više se suza nekako sjetimo. Dobar je on, malko mangup, al’ dobar. Volim njegovu hrabrost da se ne boji mraka, svog mraka. On je time na višem podestu od nas. On ne žmuri kad mu pogled biju vjetrovi. Nekome je simpatičan, nekome je težak, kao i svatko od nas i svugdje oko nas.

Kako si gradio odnos s uvek osobenim tekstom Milene Marković i u smislu načina govora njenih junaka?

Pih. Ništa lakše. On je mene obuzeo i građevni materijal se samo sipao. Posle je lako kad imaš od čega graditi. S takvom građom bi se, bome, svaki vuk dobro naduvao. Plus, ja sam imao Milenu i Olega uz sebe. Genijalne arhitekte. Ti stanovi bi otišli prije nego Beograd na vodi. Možda nisu toliko osunčani, više su u sjeni. Al’ idu ko halva.

Kako je izgledala ta transgeneracijska saigra u više pravaca – s Janom Bjelicom, na jednom polu, a s Borisom Isakovićem i Svetlanom Bojković, recimo, na drugom, pa i sa Stefanom Trifunovićem, Dejanom Dedićem i drugima?

Đe sam ja tu? Gle, s dosta kolega iz podjele sam već radio i već ih mogu nazvat prijateljima, s nekima se to prijateljstvo dogodilo i trajat će Bog d’o zdravlja. A s nekima sam odavno htio i priželjkivao raditi, pa mi se to i ostvarilo. Uglavnom, što se glumačke saigre tiče, bilo je to čisto zadovoljstvo, kao neki džez kad se sinusoide i frekvencije poklope, pa te obuzme harmonija koja titra skupa s tobom. Takvih smo momenata imali podosta. Ono kad se ujutro, nimalo rano budiš i jedva čekaš. Bilo je i trenutaka kad je takve likove bilo teško nositi u sebi. Ne krijem da mi je Nikola tu i tamo dobrano sjeo na leđa i izmorio me. Al’ uz takve partnere je lakše nositi svaki teret. Hvala im i ovim putem.

Još pre početka emitovanja Močvare, uz ovu novu srpsku seriju nekako je išla i odrednica ovdašnjeg ekvivalenta nordic noir-a; s tim u vezi, po tvom mišljenju, da li ima dovoljno osnova da zaživi i srpski noir ili balkanski noir kao zaseban odeljak, talas…

Ja mislim da prvo treba da zaživi srpska ili balkanska umetnička homogena konstanta prije nego bismo mogli maštati o cjepkanju na žanrove. Niko sretniji od mene ako je moguće da smo već tamo da razmišljamo o žanrovski određenoj kinematografiji. Možda kao neki bljesak ili inat ili kao performans. Mislim da je prirodno da se prvo uspostavi ta kinematografija na stabilne noge, pa da onda vidimo ima li snage i za žanrovski određenu.

Često te viđamo i u serijama (Vere i zavere, Senke nad Balkanom, Uspjeh, Močvara, uskoro i Vreme zla); da li na osnovu stečenog iskustva na tom polju možeš da pronikneš u razlog i ovdašnjeg buma serijskih sadržaja u odnosu na film, a da objašnjenje ne bude veća demokratičnost kod TV ili kablovskog emitovanja?

Ne znam, drugačije je moje glumačko iskustvo od producentskog. Iako s moje točke krajnjeg korisnika i gledaoca mislim prvo da je to dobro za sve, a pored potražnje koja generira ponudu mislim da malko ima i marketinške borbe za pretplatnike kabelskih operatera kao pozadina u tome. No, nisam upućen do kraja i ne želim kao takav ništa insinuirati. Bilo bi i licemjerno jer ide nama glumcima u prilog. Sretan sam da se puno radi jer iz kvantitete će se prije roditi kvaliteta.

Pomenimo i sunce i Mediteran, kao kontrapunkt – prošlo je desetak godina od Sonje i bika, filma koji te je možda najubedljivije preporučio široj javnosti. Misliš li da bi regionalnim kinematografijama morao uskoro da se desi neki tako vedar i poletan, pa još i romantičan film?

Ja bih rado. Zaželio sam se nečega takvoga.

Goran Bogdan (1980) je hrvatski i regionalni glumac s međunarodnim postignućima, a sve češće viđan u filmovima i serijama u našoj zemlji. Glumio je u filmovima: The Show Must Go On, Sonja i bik, Svećenikova djeca, Broj 55, Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa, Takva su pravila, Bićemo prvaci sveta, Naša svakodnevna priča, Sve najbolje, Goran, Mrtve ribe, Agape, Glumim, jesam, Koja je ovo država, Glas, Otac, Tereza37, Oaza… Igrao je i u serijama: Na terapiji, Poslednji panteri, Vere i zavere, Jutro će promeniti sve, Fargo, Čuvar dvorca, Uspjeh, Senke nad Balkanom, Strike Back, Močvara… Trenutno snima film Budi Bog s nama! u režiji Slobodana Šijana, Područje bez signala reditelja Dalibora Matanića (po romanu Roberta Perišića) i Vreme zla po prozi Dobrice Ćosića.