Lamija Begagić: Ne morate odrasti da biste nešto bili

Djeca svoj svijet, svoje vrijednosti, svoje ambicije, želje i strasti pokazuju još u ranom djetinjstvu i bilo bi divno da gradimo svijet u kojem se oni priznaju, a ne umanjuju i ignorišu. Samo tako možemo imati sretne mlade i kasnije odrasle ljude i sretnija društva

Lamija Begagić diplomirala je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gde i danas živi. Autorka je romana U Zoni, tri zbirke kratkih priča Godišnjica mature, Jednosmjerno, Bolji mi, a jedna je od autorki (uz Marinu Veličković i Anu Pejović) priručnika za tinejdžere Furam feminizam Kreativnog centra. Taj izdavač nedavno je objavio njenu knjigu za decu 22 dvostiha o dvonošcima koju je ilustrovala Jelena Vasiljević.

Šta vas je inspirisalo da napišete knjigu u kojoj upoznajemo 22 člana odeljenja drugog dva, a svaki od njih je drugačiji i poseban na svoj način?

Već treću godinu s kolegicom Nerminom Haskaj u Sarajevu vodim organizaciju za kreativnu podršku odgoju i obrazovanju djece Klikeri. Počeli smo s manjom grupom djece, pa nekako porasli do jednog prosječnog školskog odjeljenja. Upoznavanje tih dječaka i djevojčica, otkrivanje njihovih interesa, talenata, vještina, nešto je najzabavnije što mi se u karijeri dogodilo. Budući da sam u Klikerima spojila dvije svoje vječne strasti: književnost i rad s najmlađima, knjiga 22 dvostiha o dvonošcima je došla kao sasvim logičan rezultat te moje igre u kojoj sam mnogo naučila, te sam to svoje znanje željela podijeliti i sa čitateljima i čitateljkama. U toj knjizi, baš kao u svakom odjeljenju, svakom razredu ili vrtićkoj grupi, djeca su jedinstvena u svojim interesima i niti jedno nije bez strasti ka nečemu: pitanje je samo koliko im priznajemo i validiramo njihove ljubavi.

Junaci knjige su osmogodišnjaci – zbog čega ste se odlučili da pišete o tom uzrastu?

Da, svaki junak ili junakinja knjige ima oko osam godina: s njihovim se godinama također poigravam u knjizi, pa neko dijete ima „osam dana do osam“, drugo „sedam i sedam osmina“, treće će „sutra napuniti osam“. Djecu se potiče na računanje na zabavan način, jer je i to bila jedna od misija knjige: učiniti zabavnim ne samo čitanje već i druge discipline, poput računa, crtanja i kritičkog mišljenja. Uzrast od sedam-osam godina zanimljiv mi je za rad jer su to djeca kojoj još nismo ubili volju za čitanjem i koja još književnost doživljavaju kao igru.

Odeljenje drugo dva okuplja 22 jedinstvena i autentična karaktera – među njima su dugokosac Viktor, Ema žaboljupkinja, Isa slovogutač… Njihovi likovi u knjizi su povod za širu priču o razlikama među ljudima i njihovom prihvatanju. Kao pisac, roditelj i neko ko radi s decom, na koji način mislite da je najbolje s decom pokrenuti razgovor o ovim temama?

Prvi dvostih koji sam napisala onaj je o baletanu Stefanu i glasi: „Da ste mi redom živi i zdravi / Ne mora dečak samo loptom da se bavi.“ Motiv za ovaj dvostih bio je upravo jedan dječak iz grupe s kojom radim što je uporno, do dolaska u Klikere, svojim vršnjacima morao objašnjavati da ne voli niti fudbal, niti druge sportove s loptom. Jedan od najvećih izazova u radu s djecom, a kasnije i mladima, jeste razbijanje već i u tom uzrastu duboko ukorijenjenih rodnih uloga. Zadatak je težak jer djecu svrstavamo u roze i plave kutijice još dok su bebe. Razbiti postojeće obrasce dosta je teško, ali nije nemoguće – ukoliko je edukacija kontinuirana i odvija se i u školi, i u vrtiću, i u porodici. Ova je knjiga tek jedan maleni doprinos na tom velikom zadatku.

Vi ste i jedna od autorki priručnika Furam feminizam, koji je u Srbiji doživeo svoje drugo izdanje. Kako na nju reaguju mladi s kojima radite?

Priručnik Furam feminizam, nastao u koautorstvu s kolegicom Marinom Veličković (u srpskom izdanju nam se pridružila i kolegica Ana Pejović), živi neki svoj predivni život i u BiH i u Srbiji, baš onako kako smo se i nadale. Veoma često nam se javljaju djevojčice i djevojke koje su knjigu čitale i imaju potrebu reći koliko ih je obogatila i zahvaliti se na tome što smo napokon nešto što se tiče njihovog života bez tabuiziranja i prešućivanja prenijele u tekst i time uradile upravo suprotno onome što čine naši obrazovni sistemi: dovele stvarnost u školske klupe. Ono što su naše želje za dalji život te knjige jeste da se njome više bave škole, a ne tek entuzijastični pojedinci, a do toga je, bojim se, nešto duži i teži put.

Naslovna fotografija: Nomad/Dženad Dreković