Lana Bastašić: Naše greške su samo naše

Lana Bastašić je mlada spisateljica čija su dela snažan književni bunt protiv „zarđalih tekovina patrijarhata”. Kompleksne radnje priča plod su promišljanja duboko ukorenjenih predrasuda i trauma koje se manifestuju tokom celog života, u različitim oblicima. Ipak, Lana Bastašić nije pisac koji će opravdanje naći u tlačenju, a zatim i osveti ili nasilju. Njene priče su poziv da preuzmemo odgovornost, prestanemo gledati unazad i prihvatimo sopstvene izbore. A to je da pokušamo da budemo bolji.

Nedavno je izašla njena nova zbirka priča pod nazivom Mliječni zubi (2020, Booka), te smo tim povodom razgovarali sa Lanom o stvaralačkom procesu, ulozi detinjstva u odrastanju i tome zašto su deca mali ljudi…

Koliko ti je vremena bilo potrebno da „ubiješ oca”? Kako su priče nastajale i kome si ih prvenstveno namenila?

Svima nama potrebno je mnogo vremena da „ubijemo oca”, odnosno zarđale tekovine patrijarhata koje su nam se nataložile u podsvijesti. Ipak, u priči Šuma htjela sam da problematizujem suviše jednostavnu jednačinu i da patrijarhat bude taj koji ubija oca. „Zli jezici” o zapostavljenom mužu na kraju se okreću protiv glave porodice. To je društvo u kojem je bolje biti udovica nego žena čiji je „čovjek” neuhranjen, bolestan i nesrećan. Drugim riječima – bolje da te ubijem nego da takav hodaš po selu. Htjela sam da vidim šta bi se desilo kad bi se takve jezičke figure ostvarile. U tom smislu mogu da pokažem da je u našem jeziku skladišteno patrijarhalno nasilje koje samo čeka na pukotinu da se pretvori u stvarnost.

Svaka od priča je imala svoj specifičan put. Posljednja priča u zbirci ujedno je i najstarija. Napisala sam je prije mnogo godina, dugo sam radila na njoj, mijenjala je, skraćivala, zaboravila. S vremenom sam shvatila da se često vraćam temi iščašenog djetinjstva i da bih je voljela obraditi iz više uglova kroz različite junake i junakinje. Tako je, na neki način, ta posljednja pripovijetka ujedno bila i okidač za cijelu zbirku.

U pričama čitamo o devojčici koja ubija svog oca, o majci koja detetu lomi ruku, o profesoru fizičkog vaspitanja koji maltretira devojčicu, o muškarcima koji proganjaju devojčicu na ulici, o dečaku čiji otac „redovno” ispunjava ulogu muškarca, o devojčici koju majka zapostavlja i koja prisustvuje nasilju, po majčinim objašnjenjima da se odrasli ljudi tako i toliko vole da eksplodiraju… o deci koja pate, ili svedoče patnji i nasilju, deci kojima fali ljubavi i pažnje, ali i o besu dece, i osvetama koje će neminovno doći jednog dana. Da li ti je bila neophodna književna, odnosno životna zrelost da bi obradila traume detinjstva?

Ne bih išla toliko daleko da tvrdim kako sam književno ili životno zrela osoba – mislim da tokom čitavog života baštinimo sebi svojstvenu nezrelost, samo naučimo da se pravimo da smo odrasli. Nisam ni psihološkinja ni socijalna radnica, stoga mi nije bio cilj bilo kome držati lekcije o odgajanju djece ili dječijoj psihologiji. Moj cilj je uvijek književni – pokušati nešto razumjeti kroz jezik. Ako iza svake knjige stoji neko pitanje na koje pisac pokušava da odgovori, recimo da je pitanje koje je mene zaokupilo bilo – kako nastaju monstrumi? Zato mi je Fizika tuge Georgija Gospodinova toliko pomogla, odnosno ideja Minotaura kao napuštenog djeteta izgubljenog u lavirintu. Živimo u društvu u kojem nama (ženama) govore kako smo „dužne rađati”. Ta neka buduća, fiktivna djeca su nam uvijek važnija od onih živih dječaka i djevojčica na koje odrasli svakodnevno istresaju svoje frustracije. Taj proces ubrizgavanja otrova u djecu, kao i u šta taj otrov može da se pretvori, jeste ono što me je najviše zanimalo dok sam pisala.

Priče predstavljaju, između ostalog, suočavanje s onim što nasleđujemo od roditelja, od bioloških karakteristika, preko rodnih odnosa, klase i kulturnog kapitala. Koliko je biologija sudbina, koliko su naše materijalne okolnosti ključne za formiranje identiteta i razumevanja sebe. Možemo li emancipacijom postići slobodu od nasleđa?

Ovo pitanje je upravo razlog zašto sam insistirala da Tata stiže kući bude posljednja priča u zbirci. U toj priči djevojčici, pripovjedačici, govore kako su joj stopala „ista tatina”. Na kraju ona gleda u njegove nožne prste i primjećuje, možda čak i odlučuje, da su im stopala možda slična, ali nikako ista. Htjela sam da završim zbirku tom rečenicom jer smatram da ipak u životu svih nas postoji trenutak kad odlučimo preuzeti odgovornost za sopstvene postupke i prestanemo gledati unazad i kriviti roditelje za sve. To je, ujedno, i priča o cijelom ovom regionu u kojem stalno gledamo unazad, u prethodne generacije, i koristimo njihova djela i nedjela kako bismo opravdali situaciju u kojoj se nalazimo. Da, dosta toga nosimo iz kuće i često ponavljamo obrasce koje su nam ostavili roditelji, bake i dede, itd. Ipak, na kraju dana, moramo prihvatiti da nismo oni. Naše greške su samo naše.

Kako odrastamo, naučeni smo da se ne poistovećujemo s pozicijom deteta, gubimo ta osećanja. Da li misliš da je dečja perspektiva manje prisutna u javnoj sferi i da ovakve priče doprinose da razmišljamo o deci kao malim ljudima?

Djetinjstvo se često u javnom diskursu romantizuje, posmatra se kao neki nevini i slatki uvod u pravi život koji dolazi kasnije, a pritom zaboravljamo da je tim ljudima njihov trenutni život jedini pravi život, i da i oni osjećaju sve one emocije s kojima se suočavamo i mi odrasli. Ne vidim zašto je problem na poslu važniji od problema u školi. Zašto je problem u braku važniji od problema u školskoj klupi. Smeta mi ta snishodljivost prema dječijem iskustvu budući da su upravo ta iskustva ono na čemu će se izgraditi kao osobe. Većina knjiga za djecu kao da je napisana za odrasle koji vole da se sjećaju svog djetinjstva – moje bratanice mi često znaju reći da ih je neka dječija knjiga smorila. Djeca znaju mnogo više nego što mislimo, osjećaju mnogo više i njihovi svjetovi su jednako kompleksni kao i naši.

Da li bes i nasilje dece možemo da razumemo, odnosno opravdamo kao njihovu osvetu zbog nedostatka ljubavi, odgovornosti i pažnje, i neadekvatne brige i nege onih koji imaju poziciju moći? Nasilje, bes, i na kraju ubistvo – jedine mogućnosti osvete nemoćnih?

Ne mogu opravdati nasilje ni u kojem slučaju, ali ga kao spisateljica pokušavam shvatiti ili mu makar uzeti anamnezu i ući u trag njegovim korijenima. U nekim od mojih priča djeca postaju hladna, cinična, pa i nasilna. To ne znači da njihovo nasilje opravdavam, već prosto želim vidjeti kako se obrasci ponavljaju – kako se prenose od jezika do djela, s generacije na generaciju. Isto tako, nisam htjela da sva djeca u ovim pričama budu viđena isključivo kao nemoćna. Djeca nisu nekakva esencijalno dobra bića – isto kao ni odrasli. Sposobna su za sve. Ja sam im pristupila kao ljudima koji u datim situacijama, s alatkama koje imaju, moraju da donesu neke odluke. Često su te odluke pogrešne upravo zato što su naučeni pogrešnim obrascima. Stoga ne bih voljela da se zbirka čita kao nekakav manifest nemoćnih niti da opravdava nasilje.

„A uvijek te neko gleda: nastavnici, drugarice, dječaci, mama, tata. Uvijek možeš da računaš na tuđe oči gdje god da se nalaziš… Tijelo oseća da je tijelo krivo… poniziće me kao tijelo. Tijelo sad boli…” Tvoje priče iznose na svetlost nastanak trauma koje su kao nevidljivi mravi koji nam gmižu pod kožom. Ovo je vrlo bitno za razumevanje posledica s kojima se suočavamo u sopstvenom telu, tokom odrastanja, a koje često previđamo mi sami, a i drugi, i priče su savršen podsetnik koliko smo u stanju da potisnemo (iako telo nije).

U cijeloj zbirci mi je bilo važno tijelo kao medij kroz koji se provlače poruke koje svakodnevno primamo. Ipak, u priči koju si citirala, tijelo je centralni problem. To je tijelo djevojčice koja se polako pretvara u ženu i nalazi se između dva ekstrema – oca koji joj taj proces ne dozvoljava, odnosno želi da njegova mala djevojčica zauvijek ostane mala djevojčica, i nepoznatih muškaraca na ulici koji vrše verbalno nasilje nad njom tako što je brutalno seksualiziraju. Razgovarala sam s mnogim ženama kojima roditelji nisu dozvolili da seksualno sazriju – na nekom nivou su ostale djevojčice – i to je bukvalno dovelo do toga da se osjećaju odsječenima od donje polovine svoga tijela. Za njih je svaki seksualni kontakt bolan, pogrešan i na neki način nasilan. Istovremeno, odrasle su u duboko seksističkom društvu gdje je imperativ da budu seksualno privlačne, odnosno da izgrade svoj identitet unutar tuđe želje. Zanimao me taj sudar tatine djevojčice sa hiperseksualiziranom slikom žene i htjela sam da pokažem koliko su oba ekstrema opasna i kakve posljedice mogu da imaju.

Budući da je knjiga tematski i stilski zaokružena, da li osećaš da se njome završio jedan period sazrevanja? Da li sublimacija olakšava traumatične procese s kojima se suočavamo, ili ih dodatno mistifikuje?

Ne očekujem od knjiga da poprave svijet, niti da poprave bilo koga. Da je to moguće, svijet bi već bio savršeno mjesto budući da su mnogo bolji i veći od mene napisali mnogo bolje i veće knjige. Ono što knjiga ipak može da postigne jeste da nekome ko je čita kaže da nije sam/a u nekom iskustvu, osjećanju, pogledu na stvari. Da nas ima još. Knjiga može javno da otvori pitanja za koja smo mislili da su samo naša. Ali nije na njoj da na ta pitanja odgovara, jer se u tom slučaju pretvara u udžbenik. Na svakom čitaocu je da ponaosob odgovori na pitanja iz knjige. U tom dijalogu se krije ljepota književnosti.

Kakva su tvoja osećanja i očekivanja povodom izlaska zbirke priča?

S romanom sam naučila da mogu da očekujem sve: od čitalaca koji mi pišu pisma o tome kako sam objasnila cijeli njihov život, do onih koji me mrze i žele da nestanem s lica zemlje. Shvatila sam da te stvari nemaju nikakve veze sa mnom, već su isključivo stvar tuđeg čitanja i interpretacije. Ako se bavite pisanjem, nemojte nikad ništa da očekujete, po pravilu ćete se razočarati. Ukoliko neko provede jedno popodne s mojom knjigom i osjeti da ga je ona na najmanji mogući način promijenila, nešto mu dodala, nešto pomjerila, drago mi je.

Info…

Lana Bastašić (Zagreb, 1986) objavila je zbirke kratkih priča Trajni pigmenti (2010) i Vatrometi (2013), knjigu priča za decu Nastja crta sunce (2015) i zbirku poezije Naivni triptih o Bosni i umiranju (2014). Njen prvi roman – Uhvati zeca, osvojio je Evropsku nagradu za književnost 2020. godine. Roman je uvršten u najuži izbor za NIN-ovu nagradu i prevodi se na trinaest jezika. Dobila je nekoliko nagrada za kratku priču (između ostalih, Zija Dizdarević, Ulaznica i Karver: Odakle zovem), dve nagrade za poeziju (Targa UNESCO u Trstu i Dani poezije u Zaječaru) i nagradu za neobjavljenu dramu (Kamerni teatar 55 u Sarajevu). Priče su joj objavljene u Poljima, Sarajevskim sveskama, Povelji, Fantomu slobode i drugim regionalnim časopisima. Uvrštena je u nekoliko regionalnih antologija kratke priče, uključujući Pucanja i Pristojan život. Učestvovala je na mnogim međunarodnim književnim festivalima i rezidencijama za pisce. Jedna je od osnivača škole književnosti Bloom u Barseloni i članica PEN centra u BiH. Ponekad živi u Beogradu.

Za više informacija o knjizi i mogućnosti poručivanja posetite www.booka.rs.

Fotografije: Radmila Vankoska