Magdalena Blažević: Iskustvo urezano u telo i dušu

Potresan roman Magdalene Blažević U kasno ljeto priča je ispričana iz perspektive ubijene devojčice. Ipak autorka kaže da ovo nije samo roman o ratu i ratnom zločinu jer će čitatelj u njemu pronaći više lepote i ljubavi nego smrti i mraka.

Kakav je osećaj predstaviti nam priču koja u Vama živi od detinjstva? Recite nam kada ste je prvi put zapisali.

Cijeli proces nastanka romana U kasno ljeto bio je vrlo emotivan. Prikupiti iskaze svjedoka, fotografije, predmete i dokumente značilo je ponovo proživjeti traumu, udariti tamo gdje boli najjače, znajući da tu priči nije, niti može biti kraj. Od početka sam imala jasnu viziju onoga što želim napraviti, ali mi je trebalo vremena da se izmaknem iz priče u koju sam potpuno involvirana i ne dopustim joj da ona ovlada mnome, zato sam je pisala sporo i s mnogo samokritike.

Povezani članci

Mafini sa čokoladom – brz i jednostavan recept da uvek ispadnu savršeno

Ivana Vuleta otkrila razlog zbog kod nije bila na dočeku ispred Skupštine

Bilo je potpuno razarajuće pisati scene u kojima se junakinja romana, četrnaestogodišnja djevojčica, skriva u kući, a čuje i zna da po nju dolazi Smrt ili onu u kojoj se šesnaestogodišnji dječak nakon preživljenog strijeljanja pridiže i osvrće – oko njega su kao u noćnoj mori mrtva i ranjena tijela. Znam da zvuči strašno, ali ovaj roman nije samo o ratu i ratnom zločinu, rekla bih da će čitatelj u njemu pronaći više ljepote i ljubavi nego smrti i mraka.

Oduvijek u sebi osjećam poriv za spašavanjem priče, za dokumentiranjem bilješki, fotografijom… Bilo mi je tek dvanaest kad sam prvi put u dnevnik zapisala prvu verziju priče o Ivaninoj smrti. Nisam mogla razumjeti kako se život nastavlja, a mi zaboravljamo i bavimo se trivijalnostima. Brinula sam o tome da naposljetku neće ostati nikakav dokaz o onome što nam se dogodilo. Sasvim je jasno da sam roman čekala s mnogo uzbuđenja i strepnje i mislim da će, ma koliko knjiga napišem, ova ostati najvažnija.

S tim u vezi, da li smatrate da detinjstvo ima presudan značaj za formiranje ličnosti i odraza u književnosti? Koja je to knjiga obeležila Vaš upliv u svet odraslih i želju da boravite s one strane vremena i prostora, a danas i da istupate sa pozicije spisateljice?

Kad u jednom danu naučite što je strah uistinu i što čini ljudskom tijelu, kada doživite nešto nalik paralizi koja se najednom preobrazi u nadnaravnu snagu, želju za spasenjem i bijegom tada vam se takva iskustva zauvijek urežu u tijelo i dušu. Da je strah hladan i da ima boje naučila sam s lica svoje sestre. Dok smo se s majkom skrivale ispod stepeništa u hodniku, na majčino upozorenje i najavu onoga što se može dogoditi ako nam neprijateljska vojska zalupa na vrata njezino je lice poput modrice mijenjalo boje. Ljubičasta, žuta, zelena. Ja i tada kao i danas na strah odgovaram histeričnim smijehom. Majka je u panici skinula šorc i usred ljeta navukla zimske hlače, jedanaestogodišnjoj meni bilo je posve jasno da se žene pred muškim jurišom ne boje samo smrti. I danas, gotovo trideset godina kasnije na djelovanje nekog od okidača pred očima se zavrti cijeli film do najsitnijeg detalja.

Ratno djetinjstvo je istovremeno i vrlo dosadna stvar. Život bez struje, vode, radija, novina… znači i život bez zabave. Ljeto o kojem se u romanu govori proveli smo u selu preko rijeke Bosne, u kući koju su nam dodijelili. U njoj nije bilo nijedne knjige i silno sam se obradovala kad je u moje ruke dospjela knjiga Zarobljenici Lajoša Zilahija. To je prva knjiga za odrasle koju čitam cijelo ljeto. Iznova i iznova. Iz nje učim o ljubavi i seksu. Ubrzo shvaćam da su knjige savršen bijeg od ratne i bilo koje druge svakodnevice.

Kako je tekao proces pisanja, s obzirom da znamo da ste za prvu zbirku kratkih priča obavili obiman istraživački rad?

Iako sam odavno u glavi ispisala cijelu priču, željela sam prikupiti što više audio materijala, fotografija i dokumenata da bih dobila uvid u perspektive ljudi koji su iskusili ekstremne situacije i osjećaje. Posjetila sam i fotografirala mjesta i kuće u kojim smo živjeli to ljeto, šumu, polje, rijeku, most… Prepustila sam se priči i jedno vrijeme mislila samo o njoj.

Bilo mi je važno pronaći pripovjedački glas i atmosferu koji će odgovarati fabuli i strukturi i naposljetku napisati roman koji ni na koji način ne podilazi čitateljima. Oni su aktivni sudionici događaja, pripovjedačica ih već prvom rečenicom romana poziva da je slijede i da s njom prožive njena iskustva.

Za koga je roman danas? Vidite li ga u srednjoškolskoj lektiri?

Roman je napisan za svakoga tko ne može zamisliti dan bez ispripovijedane priče, a u srednjoškolskoj lektiri vidim neka sjajna imena i knjige naše suvremene regionalne književnosti. Nažalost, sumnjam da će se to uskoro dogoditi. Zaglavili smo na ocima naših književnosti.

Rat čini vidljivijim muškarce i muška tela figurišu kao heroji/žrtve koje svet vidi i priznaje, a žensko telesno iskustvo rata, ostaje, kao i ostala ženska iskustva na margini viđenog. Smatrate li da književnost pomaže da ovakva iskustva postanu vidljivija, prijemčivija svakom od nas?

O seksualnom nasilju, odnosno silovanju u ratu, koje je jedna od podmuklijih ratnih taktika, nedovoljno se govori prije svega jer žrtve nisu spremne govoriti jer je naše društvo sklono stigmatizaciji i odbacivanju. Tu je temu u našoj književnosti obradila Slavenka Drakulić romanom Kao da me nema, prema kojem je snimljen i istoimeni film, a utemeljen je na intervjuima koje je Drakulić vodila sa žrtvama masovnih silovanja za vrijeme rata u Bosni, što smatram neprocjenjivim.

Roman U kasno ljeto ne govori o takvim iskustvima, ali govori o susretu zdravog, snažnog muškarca naoružanog do zuba s bosonogom djevojčicom na mjestu koje bi trebalo predstavljati najsigurnije mjesto na svijetu. U vlastitoj kući pored majke.

U ratu i nakon rata događa se repatrijarhalizacija društva. Muškarci postaju ratnici, a od žena se očekuje da se vrate u kuhinje i rađaju djecu da se nadoknade gubici nacija. Apsolutno ponižavajuće i za jedne i za druge.

Složićemo se da monstruozni zločini imaju tu osobinu da čim nastanu, pobrinu se za svoje ponavljanje. Zato je važno ne posustati u zapažanju tih zločina i sećanju na njih? Kako vas je dočekala publika u vašem rodnom Žepču, znajući da je radnja romana smeštena u selu pored?

Roman govori o ratnom zločinu, ali svakako ne na način da traži krivce ili upire prstom. On pripovijeda o intimnim iskustvima, svakodnevici, najviše ženskoj, o onoj strani rata o kojoj se manje govori, koja se smatra manje važnom. Djevojčica događaje promatra s odmakom, svevidećim očima i vojnike koji su najednom zaposjeli njezin prostor ne vidi kao čudovišta, nego ono što je u njima ljudsko. Ovaj se događaj izravno ili neizravno dotaknuo mnogo ljudi iz tog kraja i pretpostavljala sam da će biti zainteresiranih, ali moram priznati da sam bila potpuno šokirana brojem ljudi koji su došli i pažnjom kojom su pratili promociju.

Sve je u jeziku, napomenuli ste u prethodnom razgovoru, kad smo se dotakle vaših stilski izbrušenih i filigranski preciznih rečenica. Na tom tragu, šta vam je pri zapisivanju ove priče i kao autorki i kao čitateljki bilo važno?

Kada je književnost u pitanju i jeste sve u jeziku. Vještina vladanja jezikom izdvaja pisca od nekoga tko nije pripovjedač, nego priču zna samo prepričati. Kao autorica sam priče iz Svetkovine i ovaj roman napisala prije svega iz pozicije čitateljice. Željela sam napisati književni tekst za kakvim tragam kao čitateljica. Iznimno cijenim književnost koja ne objašnjava, nego pokazuje. Iz niza slika u kojima likovi možda uopće ne govore čitatelj bi trebao moći iščitati međusobne odnose, sve ono s čime se likovi bore iznutra. Takvi se tekstovi oslanjaju na atmosferu, pjesničke slike, simbole, detalje, krupne kadrove itd. Najbolji primjer za to jeste proza Herte Miler, koja se na prvu čini kao neprohodna i nepristupačna, ali jednom kad uđete u njezinu poetiku, onda je to ljubav zauvijek.

I još…
„U kasno ljeto moćan je roman u kojem Magdalena Blažević o jakim emocijama, o stanjima koja zauvijek obilježavaju čovjeka piše iz perspektive ubijene djevojčice stvarajući univerzalnu priču koja nadilazi Žepče i okolna sela, rijeku Bosnu i vrijeme u kojem je roman smješten te postaje univerzalna himna protiv ratovanja i ubojstava…“, piše na poleđini korica hrvatskog izdanja.

Info:
Magdalena Blažević (1982) bosanskohercegovačka je književnica. Priče iz zbirke Svetkovina (Fraktura, Kontrast 2020) osvojile su nekoliko nagrada za najbolju kratku priču (Ranko Marinković, Zija Dizdarević, Bugojanska vaza), a naslovna priča iz zbirke je u prevodu na engleski jezik bila u užem izboru za američku književnu nagradu Adelaide. Uz to, zbirka je prošle godine bila među finalistima Frica, najveće književne nagrade u Hrvatskoj. Ove godine joj je objavljen prvi roman U kasno ljeto (Fraktura, Booka). Živi i radi u Mostaru.

Naslovna fotografija: Magdalena Blažević