Marija Dejanović: Vjerujem da jedino dobrota može spasiti svijet

Sa mladom regionalnom spisateljicom Marijom Dejanović razgovarali smo o njenoj novoj zbirci poezije pod nazivom Dobrota razdvaja dan i noć, o uticaju čestih selidbi i putovanja na proces stvaranja, te o tome kome je poezija namenjena danas…

Iza sebe imate dve zbirke pesama Etika kruha i konja (2018) i Središnji god (2018), a nedavno se u izdanju izdavačke kuće Sandorf (2021, Hrvatska) pojavila i treća zbirka Dobrota radzvaja dan i noć. Možete li nam reći kako su pesme nastajale, u kom vremenskom periodu i kada znate da je jedna pesma gotova? Šta nikako u poeziji ne dopuštate sebi?

Etika kruha i konja i Središnji god nastajale su paralelno, tijekom 2017. i 2018. godine. U to su me vrijeme, kao i danas, jako zanimala pitanja ekologije i identiteta. Na različite načine, te su dvije teme okosnice svih mojih knjiga – kako u prve dvije, tako i u najnovijoj – Dobrota razdvaja dan i noć. Zbog iskustva čestog seljenja, nemam posesivno poimanje prostora. Prostor je nešto što nastanjujem, a ne nešto što mi pripada ili što bih posjedovala. Zato, što ga ne prisvajam po automatizmu, ne identificiram se s njim, ne čini mi važan dio identiteta. Paradoksalno, zbog toga osjećam kao da, iako mi nijedan prostor ne pripada, svaki prostor može biti moj. A identitet gradim od stvari koje volim i koje mi se na neki način učine vrijednima. Te su stvari prisutne i u mojim knjigama.

Pjesme su, dakle, nastajale kao posveta ljepoti biljaka, životinja i općenito prirode, kasnije i urbanih prostora koje su napravili ljudi, te kao svojevrsna studija nastajanja identiteta i ljudskih odnosa (u zadnjoj knjizi, poglavito romantičnih) u tim prostorima.

Pjesma je gotova kad se čini završenom, a ne bih si dopustila laka rješenja, lijeno pisanje ili izostanak rada na pjesmi. Sve ostalo može proći – nemam tabua, osim onih estetske prirode. A gledam da eksperimentom i čitanjem poezije iz različitih prostora ili perioda, propitam i te estetske tabue.

Rođeni ste u Prijedoru, odrasli ste u Sisku, fakultetske dane ste proveli u Zagrebu, a danas vas evo u Larisi (izolovana obala između dva sela blizu grada Larise, Grčka). Koliko je u Vama svih tih prostora i kako svi ti odlasci, odnosno, kako sve to zajedno – i prostor i vreme i jezik koje u sebi nosite, utiče na proces stvaranja, da li doživljavate kao dar ili prokletstvo? (manjak domova, previše stanova…tamo gde sam rođena bila sam tad i nikad više / tamo gdje sam odrasla bila sam od početka djevojčica čudnog naglaska / ovu moju nedoumicu riješio je odlazak u inozemstvo / tamo naši naglasci uglavnom zvuče isto / sad odlazim samo kad želim / ostajem koliko mi je potrebno / ako nekog zanima u čemu je razlika između dolaska i odlaska: razlika je u meni; Putovnica)

Treba razlikovati dobrovoljne i prisilne odlaske. Dobrovoljni odlasci – odlasci radi studiranja, radi ljubavi, radi putovanja ili odlaska samog – dobri su, poticajni i oslobađajući. Takvi su meni bili odlasci u Zagreb i Larisu. Iako čak i dobrovoljan odlazak ima svoje loše strane, poput povremenog osjećaja nepripadanja, dislociranosti, usamljenosti i nostalgije za voljenim ljudima i mjestima, ipak su te vrste dugotrajnih izleta meni bile poticajne kako za pisanje, tako i za rad na sebi kao osobi.

S druge strane, odlasci na koje smo prisiljeni – bilo da se radi o izbjeglištvu ili ekonomskoj migraciji, mogu biti dehumanizirajući i traumatični. Takvo sam iskustvo imala u ranom djetinjstvu, kad sam se često selila unutar Hrvatske, dok nismo napokon kupili kuću. Nisam puno govorila jer sam svako okruženje smatrala privremenim i zato mi se puštanje korijenja činilo uzaludnim, a i moj je naglasak drugima bio puno bitniji od riječi koje bih njime govorila.

Sve je to život, dobro i loše, i sve je to danas dio mene kakva sam sad. Radi one mlađe, ranjivije mene, bilo bi mi drago da se neke stvari nisu morale dogoditi, ali zbog ove sebe kakva sam danas, drago mi je da sam imala iskustva kakva sam imala, jer sam zbog njih razvila s jedne strane slobodu da istražujem sebe i budem ono što jesam, bez straha od tuđeg mišljenja o sebi, a, s druge strane, te su mi migracije dale empatiju za ljude kojima se slične, a i puno gore stvari događaju i danas.

Snagu, empatiju, perceptivnost i slobodu htjela sam unijeti i u svoju poeziju, to su vrijednosti koje osobno zastupam i za koje bi mi bilo drago ako su ušle i u moje knjige.

Pričajmo malo o nastanku drame Ne moramo više govoriti, svi su otišli za koju ste nedavno nagrađeni (nagrada Ministarstva kulture i medija za najbolji dramski tekst Marin Držić). Ona govori o odnosima unutar jedne porodice koja je iz Bosne izbegla u Hrvatsku. Kakva je to porodica, šta je muči, čemu se raduje, šta ostavlja a čemu ide u susret?

Koliko je drugačije, odnosno sa kojim ste se izazovima susreli tokom pisanja? Šta drama trpi, a pesma ne?

Obitelj iz knjige karikatura je obitelji, ne samo obitelji iz BiH, nego bilo koje nuklearne obitelji iz prelaska s dvadesetog u 21. stoljeće na zapadnom Balkanu. Sadržaj situacija iz teksta jest specifičan za Hrvate izbjeglice iz Bosne, jer je to sadržaj koji poznajem, pa mi je o njemu bilo lako pisati, ali njihovi međusobni odnosi, načini na koji se bore s očekivanim društvenim ulogama koje su im dodijeljene, režim emocija koji unutar njihove kuće prevladava, više su klasno, prostorno i vremenski određeni, nego etnički. Osnovna premisa te drame je sljedeći paradoks: zbog rana koje nosimo, nismo u stanju komunicirati. A jer nismo u stanju komunicirati, ne možemo ni zacijeliti svoje rane.

Bilo mi je zanimljivo pisati dramski tekst, on dopušta, pa čak i preferira, da se bude samom sebi proturječan. Proturječje je produktivno, ono omogućava da u jednom tekstu ponudimo više različitih perspektiva kao jednako vrijedne. U tome je, za mene, filozofičnost i političnost dramskog teksta koja me jako privlači.

Kakvo je osećanje kad dođe kraj spisateljskom procesu, kada svi mi sa druge strane dobijamo mogućnost da upoznamo Vaš unutrašnji svet, donosi li olakšanje, sreću ili nešto drugo, ili sve to zajedno?

Za mene nikad nije kraj, čim završim jedan tekst, počinjem drugi. Uživam u cijelom tom procesu – volim i pisati, i uređivati, i vidjeti knjigu prvi put, a najdraže mi je kad se javi netko od čitatelja i kaže da im se knjiga svidjela.

Kako provodite ove i buduće dane, s obzirom da smo se i nas dve srele tokom Vašeg boravka u Krokodilovom centru, gde ste učestvovali kao gošća Krokodilove kuće za pisce u maju?

Rezidencija u Beogradu je bila divna, upoznala sam puno prekrasnih ljudi, održala promociju knjige, puno šetala i pisala jedan novi ciklus pjesama. Trenutno sam u Portugalu na jednom festivalu i čekam avion za Grčku, da se malo vratim sedentarnoj svakodnevici.

Kako ste se odlučili za ovaj naslov Dobrota razdvaja dan i noć? Šta za Vas i Vaše pesme znači ova sintagma?

Živimo u svijetu u kojem su, unatoč sve raznovrsnijoj i češćoj komunikaciji, ljudi sve više usamljeni. U dobu u kojem su, unatoč seksualnoj liberalizaciji i svom prodoru na tržište rada, žene i dalje potlačene i eksploatirane na različite načine. A automatizacija i globalizacija rada donijela nam je manja, a ne veća prava radnika. Također imamo i pandemiju, ekološku krizu, potrese… U takvom svijetu, jedna lijepa riječ ili dobro djelo, može nekome doista značiti razliku između dana i noći. Ali ne radi se samo o tome. Vjerujem da jedino dobrota može spasiti svijet – ljubav je osnova i solidarnosti, i međusobnog razumijevanja i prihvaćanja, ali i kritičkog sagledavanja stvari kako bi ih se mijenjalo. Na primjer – ako ne volimo ljude, ako nismo prema njima dobri, zašto bismo onda htjeli mijenjati svijet? Zato mislim da dobrota ima mnoge forme u kojima se pojavljuje. Ne mislim, dakle, na puku ljubaznost, govorim o radikalnoj dobroti kao načelu i njezinom potencijalu da mijenja svijet na bolje, ali i o malim, svakodnevnim znakovima dobrote.

Da li će pesnici i pesnikinje uvek imati posla? Za koga je poezija danas?

Svijet je uvijek i nov i star. Sve je, u isto vrijeme, i već viđeno, i jedinstveno i neponovljivo. Takva je i poezija. Trudim se bilježiti emocije, stanja, detalje, sitnice, jer su mi one, upravo zbog svoje prolaznosti, zbog svoje malenkosti pred veličinom svijeta kojeg tvore, velike i vrijedne. Kroz te sitnice, želim sugerirati i neke veće, univerzalne stvari. Poezija je mnogo toga, a ona, čini mi se, proizilazi iz ljudske mane, koja je ujedno i vrlina, a to je da tražimo smisao i logiku u posve arbitarnim, slučajnim stvarima, dok u isto vrijeme i propitujemo i podrivamo stvari koje nam se na silu pokušavaju prikazati kao smislene, logične i vrijedne, iako to ne moraju biti. Poezije će biti dok je aktivne ljudskosti, dakle, uvijek će je biti u ovom ili onom obliku. A za koga je poezija? Poezija je za sve koji je žele.

Budući projekti, bez koje knjige ne krećete na putovanje, koga biste nam rado preporučili sa hrvatske scene?

Pišem jedan ciklus pjesama po narudžbi jedne strane kulturne organizacije, ali o tom potom.

Na putovanjima u zadnje vrijeme opsesivno čitam obavijesti i regulacije ulazaka u strane zemlje tijekom pandemije.

Što se tiče hrvatske književne scene, ona u zadnjih par godina doživljava procvat i teško mi je izdvojiti nekoliko imena, jer bih sigurno nekog zaboravila, pa ću samo reći čitajmo jedni druge, jer bez čitanja nema slobode.

Info:

Marija Dejanović rođena je u Prijedoru 1992. godine. Odrasla je u Sisku. Živi i radi u Zagrebu i Larisi. 2018. godine objavljuje knjige Etika kruha i konja (nagrada Goran za mlade pjesnike i nagrada Kvirin za mlade pjesnike) i Središnji god (nagrada Zdravko Pucak). Trojezična knjiga Orato Osto/Visible Bone/ Vidljiva kost izašla joj je u Grčkoj u sklopu Athens World Poetry festivala i Versopolisa, u izdanju Poets’ Circle-a.

Dobila je prvu nagradu Milo Bošković (2021) za pesmu Na putu do trgovine, drugu nagradu na DiBiase Poetry takmičenju za pesmu Grandma Still Remembers My Mother Well i nagradu Marin Držić za 2020. godinu za dramski tekst Ne moramo više govoriti, svi su otišli.

Objavljivala je pesme, eseje i književne kritike u raznim časopisima, zbornicima i na internetskim portalima u Hrvatskoj i inostranstvu. Pesme su joj prevođene na petnaestak svetskih jezika. Učestvovala je na brojnim domaćim i stranim međunarodnim pesničkim festivalima i čitanjima poezije. Zamenica je direktora Thessalian Poetry festivala (Πανθεσσαλικό Φεστιβάλ Ποίησης) i članica uredništva časopisa Tema. Završila je studije pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studije komparativne književnosti na istom fakultetu samo što nije. Članica je Hrvatskog Društva Pisaca i evropske pesničke platforme Versopolis.

Naslovna fotografija: Maša Seničić