Zlatan Vidović: Volja, borba, nada

Film Dara iz Jasenovca primetno je uzdrmao javnost, po ovoj ili onoj osnovi, ali teško da spora može biti oko nekako unisonog utiska da je Zlatan Vidović u glavnoj muškoj ulozi, izmučenog a nepokolebljivog oca male Dare, pokazao zavidan stepen glumačke zrelosti, osobenosti i forme. A u doglednoj budućnosti gledaćemo ga i u filmu znamenitog sineaste Terensa Malika. To je dovoljan povod za ovaj razgovor, naravno, isključivo o glumi.

Kako si sa čisto gledalačke tačke gledišta doživeo Daru iz Jasenovca i da li ti je uopšte izvodljivo da nešto u čemu si učestvovao posmatraš i gledaš na taj način?

Teško mi je da budem objektivan što se tiče mojih uloga, nekako uvijek kad gledam nešto u čemu sam učestvovao, poprilično sam samokritičan i nekako uvijek osjećam i mislim da sam mogao bolje ili pametnije, tako da mi je zaista skoro pa nemoguće biti objektivan u sagledavanju stvari i djela u kojima sam učestvovao.

Šta bi izdvojio kao najvažniju i/ili najosobeniju dimenziju lika koji si odigrao u Dari iz Jasenovca?

Negdje najvažnija dimenzija ili osobina mog lika jeste njegova volja i borba, nada, to je čovjek koji ni u najcrnjim trenucima ne odustaje od borbe za svoju porodicu, i to je negdje bila najvažnija nit oko koje sam gradio lik, ta njegova konstantna borba i upornost da spasi što se spasiti može.

Kako je uopšte došlo do tvog angažmana u ovom ostvarenju?

Do mog angažmana u filmu došlo je putem kastinga, prvo sam u Banjaluci snimao self-tejp, da bih bio pozvan zatim u Beograd na audiciju uživo, i nakon toga sam obaviješten da sam dobio ulogu, a zanimljivo je da mi je u istom danu u razmaku od pola sata javljeno da sam dobio ulogu u Dari… i u posljednjem filmu Terensa Malika, tako da je to bilo poprilično nestvarno.

S tim u vezi, igra li iskustvo zbilja značajnu ulogu na kastinzima, probnim snimanjima, pregovorima?

Igra ogromnu ulogu, naravno, govorim iz svog ličnog iskustva, jer sam zaista imao ogroman broj kastinga, self-tejpova, probnih snimanja, i nekako, sa što većim brojem istih, glumac se lagano opušta i počinje da u njima čak i uživa, a ne samo da mu to budu stres i muka, što u početku zna biti slučaj.

Stičeš li utisak da se ovim ostvarenjem srpski film i u značajnijoj meri otvorio i za glumce iz Republike Srpske ili je ovo ipak samo usamljeni slučaj znatnijeg učešća tvojih kolega u ovdašnjem delu?

Ovaj Antonijevićev film je zaista dao šansu u ozbiljnim dramskim ulogama glumcima iz Republike Srpske, i ja se nadam da ovo neće biti izolovan slučaj i da će se u budućnosti reditelji i producenti oslanjati i na snage iz Republike Srpske, jer ovdje zaista ima divnih glumaca, a nedavno se publika u Srbiji mogla u to uvjeriti u seriji Kosti.

Kako je došlo do tvoje saradnje s braćom Ćeranić u slučaju filma Lihvar i kako izgleda stvarati žanrovski naglašen film u okruženju koje nekako uvek preferira onaj siguran spoj komedije i drame, koji odlikuje ogromnu većinu ovdašnjih filmova?

Do saradnje je došlo tako što me je Nemanja Ćeranić gledao u kratkom filmu Nikole Stojanovića Sve kako treba, i tu sam mu se valjda dopao i pozvao me da sarađujemo. Braća Ćeranić su po mom mišljenju velika nada i budućnost srpskog filma jer pokušavaju da iskoče iz šablona koje često viđamo, nameću svoju estetiku i viziju koja je zaista dašak svježeg vazduha, i veoma je hrabro od njih odlučiti se na takav potez. Meni je zaista drago što sam imao priliku sarađivati s njima i mislim da njihovo vrijeme tek dolazi.

Šta se zbiva na pozorišnom planu? Dosta igraš na scenama u Banjaluci i u Republici Srpskoj. Kako se održavaju glumačka forma i kontinuitet na tom planu?

U Narodnom pozorištu Republike Srpske za vrijeme korone smo imali čak tri premijere, što je veliki poduhvat, ja igram svoje predstave na redovnom repertoaru i tako održavam glumačku kondiciju, što je za glumca jako bitno. Igram predstave Zločin i kazna i Derviš i smrt, i imam sreću da igram naslovne uloge u ovim sjajnim naslovima i na taj način imam i privilegiju da održavam svoj glumački alat na nekom visokom nivou.

Gledaćemo te i u seriji Pevačica, pojasni nam o čemu je tu reč…

Pevačica bi trebalo uskoro da se pojavi i mislim da će izazvati veliko interesovanje jer je reč o dobrom scenariju i o žanru koji je neka vrsta novine; naime, pojavljivaće se elementi nadnaravnog, konkretnije, gledaćemo misterije koje su povezane s vlaškom magijom, a sve to u sukobu sa svijetom estrade. Ja tu tumačim jednog privatnog detektiva koji biva na razne načine uvučen u taj svijet i koji pokušava da pronađe krivca. Radujem se početku emitovanja.

Da završimo ovim pitanjem: Šta gledati, šta čitati, šta slušati, čime se anestezirati ili čime se zaceliti u ovo nezgodno doba?

Trenutno čitam Sobu za snove Dejvida Linča, svojevrstan autobiografski roman, i jako mi je zanimljivo vidjeti iz njegove vizure nastanak njegovih djela. Slušam u posljednje vrijeme Čika Koriju, a uživam u čitanju Jua Nesbea i vratolomijama njegovog junaka Harija Hulea, dok sam televiziju, moram priznati, zapostavio u posljednje vrijeme, mada planiram da ponovo po neki treći put pogledam čuvenu seriju The Wire.

Zlatana Vidovića smo već gledali u serijama Meso, Ubice mog oca, Hotel Balkan, Kosti, a uskoro ćemo gledati i u filmu Lihvar i seriji Pevačica. Čini se da mu je uloga u kratkom studentskom igranom filmu Sve kako treba u režiji Nikole Stojanovića bila rečita preporuka za aktuelne role i angažmane. Nedavno je odigrao epizodnu ulogu u ostvarenju The Way of the Wind, u kome glasoviti reditelj Terens Malik daje svoje viđenje nekoliko epizoda iz života Isusa Hrista. U tom filmu igraju i: Ejdan Tarner, Mark Rajlens, Ben Kingsli, Džozef Fajns, Matijas Šoenarts, Daglas But, Matje Kasovic… Uskoro bi trebalo da zaigra u celovečernjem igranom filmu Usekovanje mladog beogradskog reditelja Siniše Cvetića. Banjalučani Zlatana Vidovića mogu da gledaju u nekoliko predstava uglavnom s repertoara tamošnjeg Narodnog pozorišta.

Fotografije: Jelena Medić