Damir Imamović za City Magazine: Naše vrijeme jede promašena politika i sumanuta trka za preživljavanjem
Damir Imamović jedan je od najznačajnijih predstavnika sevdalijske scene Balkana. Odrastao je u muzičkoj porodici. Nastupao je po celom svetu, a posle nešto duže pauze stiže u Beograd, u Dom Omladine 16. marta.
Stiže nam, na prelasku “Singer of Tales” turneje u promociju novog albuma, a uz njega na bini će biti istanbulski maestro Derija Tirkan (Derya Türkan) i slovenački kontrabasista Žiga Golob, a kao podrška, nastupiće i mladi kantautor Igor Božanić.
Novi album, koji je nastao u saradnji sa fantastičnim piscem Aleksandrom Hemonom i koji će u isto vreme biti saundtrek romana “The World And All That It Holds” i muzičko delo za sebe. Popričali smo sa Damirom, malo o novim stvarima, o starim, a pre svega o sevdahu.
Za početak, pozdrav Damire i kako ste? Šta se sve novo dešava u vašem profesionalnom životu?
Pozdrav, dobro sam. Nadam se da ste i vi dobro? Imao sam iza sebe suludu, postpandemijsku godinu sa mnogo koncerata, pripremam novi album. Sve ide lijepo…
Kako objašnjavate ljudima širom sveta, koji se prvi put susreću sa Vašom muzikom, šta je sevdah, a sta je sevdalinka?
Pa, ne objašnjavam (smeh). Zasviram i zapjevam. To je najbolje objašnjenje. Ako neko baš poželi da sazna više, organizator koncerta ponekad upriliči neki razgovor, radionicu, predavanje, a i moja knjiga o historiji sevdaha postoji na engleskom.
Da li postoji srodan muzički žanr, onaj koji se uklapa i prepoznaje sa sevdahom, koji može da bude most preko kog ljudi mogu da se lakše „navuku“ na sevdah?
Prije sam mislio da to tako ide. Međutim, sada to više ne mislim. Ljudi slušaju izvođača koji im se sviđa. Najčešće nije bitno da li je u pitanju neka tradicionalna muzika, i koja, ili nešto drugo. Čak i među nama koji se bavimo današnjim sevdahom, ne radimo to svi na isti način. Ponekada organizatori koncerata napišu u najavi da je sevdah “Bosanski fado” ili “Balkanski fado” ili “Balkanski blues”. Iskreno, ne znam koliko to pomaže ljudima da razumiju. Ključno je da čuju neki moj album ili izvedbu uživo. Ako im se svidi, to je to.
S obzirom da ste sarađivali sa stranim producentima, i ljudima koji nisu sa ovih prostora, na koji način oni ukalpuljuju i vide vašu muziku? Kako se na kraju skapirate?
Uvijek mi je interesantno kako sevdah čuju ljudi koji se prvi put sretnu s njim. I to ne zbog onog pitanja “Mogu li oni to razumjeti?”. Naravno da mogu. Čak i kad ne govore jezik. Meni je važnije pitanje kako oni čuju to šta se sa sevdahom dešava. Puno naučim iz njihovih reakcija. Recimo, oni ne čuju te naše lokalne razlike, njima je cijeli Balkan ista muzika. Kao što je, uglavnom, i nama cijela Indija – jedna priča.
Kako izgleda i zvuči muzika budućnosti koju izvodi Damir Imamović i njegov bend?
To ćemo znati u budućnosti (smeh). Šalim se. Fancy smo i širimo ljubav. Ako je to budućnost, jedva je čekam (smeh).
Šta se sve radi uz Vašu muziku?
Plače, smije, a ponekad i zapleše. Sjećam se jednog koncerta u Belgiji. Svirao sam solo, prilično spor i težak repertoar. Svi su sjedili i slušali dok je jedna djevojka ustala, stala u prolaz između redova publike i plesala sama sa sobom. Bilo je to divno iskustvo vidjeti kako je ona pronašla vlastiti način da čuje to što radim.
Šta mislite, i koja su Vaša životna iskustva – kolika je moć muzike u današnjem svetu?
Iskreno govoreći, uvjeren sam da muzika ima neku moć. Ali, kao i svaka umjetnost, ta moć je sporog dejstva i ne može se mjeriti sa moći koju imaju ekonomija ili politika. Sve lijepo traži vremena. A naše vrijeme jede promašena politika i sumanuta trka za preživljavanjem.
Za kraj, ako možete da navedete tri Vaše omiljene etno/narodne/sevdah/world music/ nazovite kako hoćete/ pesme koje volite ali koje još niste sivrali?
Vjerovatno se čovjek može smatrati starim kenjcem kad takvih želja više nema 🙂 Na proljeće mi izlazi novi album, osmi po redu. To je golema brojka i svjedoči da sam valjda ispucao sve tradicionale koje posebno volim. Zbog toga se sve češće bavim autorskim radom, što za sebe, što za prijatelje.