Beograd je drama, akcioni film: Ida Prester o tome šta voli, a šta joj smeta u glavnom gradu Srbije
Za drugi koncert Ide Prester u nedelju 30. oktobra u Bitefartcafeu (22h), ima još malo karata, tako da požurite ako volite ovu večito pozitivnu i nasmejanu Zagrepčanku, koja je do skoro bila naša sugrađanka.
Sastav Lollobrigida oformila je 2003. godine, a žanrovi koje je Ida zastupala bili su elektropop i sintpop. Sa bendom je više puta nastupala na Exit festivalu, a tokom muzičke karijere imala je i projekte Frau Casio i MAiKA. Ida je poznata i kao voditeljka raznih manifestacija, ali i emisija na radiju i televiziji.
Ova trendseterka je svojom pojavom i zagrebačkim šmekom godinama ulepšavala popularna mesta Beograda, o kojem ima puno toga da kaže, i zato zaslužuje da se nađe u našoj rubrici „Gde je sad tvoj Beograd?“.
Već par godina si, nakon dužeg perioda života u Srbiji, ponovo u Zagrebu, šta tebi i tvojima najviše fali iz Beograda?
– Joj svašta! Seka Dea, Crna ovca, Kliker, drugari (najvise Bogi i Daca), 20/44, Košutnjak, naš Bistro Grad… Ali muž i ja se baš se trudimo da smo svaki slobodan trenutak ovde, da ne gubimo veze. Učimo djecu ćirilicu, čujemo se redovito sa svim drugarima, sve praznike djeca provode u Beogradu, a ja radi posla i svirki dolazim bar dvaput mjesečno. Za nas se nije ništa puno promijenilo, živimo u dva grada, imamo dva doma. Dosta naporna i skupa opcija, al za nas najbolja i jedina moguća.
Da li ti Beograd u stvari najviše prija baš u ovoj poziciji, da često dolaziš, ali da ne živiš u njemu? Da uzimaš od njega ono najbolje, a da izbegneš lošije stvari iz svakodnevice, kao što su politika, prljavština i žuta štampa, na primer?
– Sve si rekao, mada mi prljavština najmanje smeta. A sad kao u onim klasičnim ljubavnim prekidima – but it’s not you, it’s me! Ja sam naprosto odrasla u drugačijem ambijentu, treba mi mir i sigurnost manjeg grada. Za svakodnevno preživljavanje Zagreb mi savršeno odgovara, idealan obiteljski grad, pitom i fin. Radi se, pa lagana cugica s frendovima, pa domeka. Ostaneš kući s djecom navečer i miran si, vjerojatno ništa ludo i spektakularno nisi propustio. Beograd je drama, akcioni film, niz uličnih gegova i beskrajno duhovitih brzih kadrova, ali i konstantna tenzija. To uopće ne primijećujes kad si na to navikao, kad te prati kroz odrastanje. Mom mužu je obratno, uživa u toj Bg dinamici, a Zagreb mu je depresivan, siv i usporen. Apsolutno ga razumijem! I ja svako malo dođem u Bg po infuziju ‘života’ da se razbudim. Ali uživam i u Zg kolotečini. I meni i njemu upravo ta kombinacija istoka i zapada jako paše. Zg-Bg krvotok po 442 autocesti.
Da se podsetimo tvog dolaska u Beograd pre desetak godina, kada si zbog ljubavi došla ovde da živiš. Kakav ti je bio početak? Prvi utisci kada si shvatila da ćeš živeti tu?
– Pazi, to je krenulo puno prije, pred 20 godina već. Svi smo još ko klinci bili fascinirani Beogradom, Beograd nam je bio New York! Sjećam se kad sam prvi put došla ovdje, u ranim dvadesetima… Wooow, koji ljudi, kakvi izlasci, kakve priče!! Bila sam mala punkerica, otkrila SKC, Akademiju, pa KC Grad, poslije i 20/44… To su sve mjesta u kojima sam koju godinu kasnije i sama svirala, to mi je bilo ostvarenje sna. Ogroman, živopisan, šareni grad koji živi 24 sata dnevno. Znala sam da ću jednog dana živjeti ovdje, bilo je zapisano. I samo se jednom dogodilo, ludog ljeta 2012, kao prema unaprijed napisanom scenariju. Nisam ni trepnula već sam sa spakiranim koferom bila na staroj autobuskoj stanici, a moj Vani me čekao malo uplašen, s velikim srcem od kartona u ruci. I sada mi je pred očima ta scena. Znali smo oboje da sad počinje nova etapa života. Prigrlila sam ovaj grad bez razmišljanja, ja uvijek zažmirim i bacim se, pa što bude. I odmah sam ostala trudna, da zapečatim, hahaha. Da znam da nema nazad.
Jako dobro umeš da prepoznaš razlike u ljudima i mentalitetu Zagreba i Beograda. Sigurno si osetila koliko je Beograd agresivniji grad od Zagreba, kako si na to reagovala i kako si se navikla?
– Ma je, skužila sam ja da Bg ima tu neurozu. Buka, gužve, trube, konflikti iza svakog ćoška… Pravi velegrad, džungla s istočnim mentalitetom. Ali s druge strane ima toliko šarma, toliko humora i nepredvidljivosti, da mu jednostavno sve oprostiš. Mene uvijek Beograd podsjeća na Jean Paul Belmonda, mog omiljenog glumca i njegove uloge. Znaš da je neprilika, al ne mozeš odoliti da se ne zaljubiš. Ako si imalo romantičan i strastven, nećes izdržati. Beograd će te opčiniti i ukrasti ti srce na dugo godina.
Da li je s druge strane, u odnosu na tu agresivnost, Beograd srdačan i gostoprimljiv grad? Koliko ti je sa te strane prijao?
– Pa da, mjesto paradoksa i ekstrema. Pored sve te tenzije i često grube komunikacije, ovdje sam upoznala najblaže i najdraže ljude na svijetu, koji s neznancima dijele i što imaju i nemaju. Ovdje je gostoljubivost olimpijska disciplina i pravi brend zemlje. Opsesivna briga za gosta, čašćenje, dvorenje i darivanje – po tome je Beograd unikatan. Svima ponavljam – u deset godina zivota u Beogradu nisam imala NI JEDNU neprijatnu situaciju kao stranac. Naprosto mi je to nevjerotno, ali nikad nitko nije komentirao moj naglasak, ni porijeklo, a da nije uključivalo osmijeh i neke sretne uspomene. Nemate pojma koliko mi to znači, koliko to svima pričam. Beograd je grad koji me primio širom raširenih ruku. Nikada vam to neću zaboraviti.
Kada pogledaš iza sebe taj period u Beogradu, da li si u globalu zadovoljna kako je za tebe prošao i kako si se snašla?
– Beograd mi je najveća životna škola, tih 10 godina. Baš me boravak ovdje promijenio, jako. Upoznala sam se dobro, izmjestila iz svoje zone komfora, totalno resetirala. Došla sam ovdje kao luckasta partijanerica, gladna zivota, zabave, svirki… Dobila sam sve to, i vise. Neke doživljaje koje cu prepričavati cijeli zivot, a mogli su se dogoditi samo u magicnom Beogradu. U međuvremenu sam postala majka. Trudim se ne spominjati to u intevjuima, jer moji muški kolege ne spominju svoju djecu. Ali ne mogu zaobići ako sam iskrena, prevažna je to promjena. Sve je drugačije sada. Promijenili su mi se prioriteti, a ja uvijek slijedim instinkt. Iako nam je sada baza u Zagrebu, uz didu Mladena i baku Dodu, Beograd me oduvijek prima kao rođenu i zauvijek će biti moj drugi dom.
Kada je pitanju tvoja publika jako je zanimljivo znati gde bolje prolaziš i koliko se razlikuju ljudi koji te vole. Ovde je to često LGBT populacija, kao da si im neka vrsta dive?
– Od kad je mog benda, nastupamo kao podrška gej prajdovima po cijelom Balkanu i to se nikada neće promijeniti. Važan mi je taj angažman za njihovu vidljivost i pravo na slobodnu ljubav. Veliki broj mojih najboljih prijatelja su LGBT, s njima se radujem i tugujem. Ne znam koji dio moje publike je LGBT, meni je to sasvim svejedno, njihova privatna stvar. Ali svakako mi je važno da se na mojim nastupima svi osjećaju slobodno, grle, ljube… Kao u nekoj sigurnoj oazi, bez obzira na boje, oblike, dezene i spolne orijentacije. Svi su dobrodošli.
Deluje da u Hrvatskoj ima više prostora i novca za sadržaje koje ti nudiš vezano za muziku i medije. Da li se slažeš sa tim i da li je i to uticalo da se ipak vratiš u Zagreb? Nemogućnost da se do kraja ispoljiš u Beogradu na pravi način i da od toga možeš da zaradiš?
– Moguće da je i to. Beograd je krcat fenomenalnim kulturnim, aktivističkim i umjetničkim projektima. Ali primijetila sam da se ovdje računa da ako se baviš kulturom treba da radiš volonterski. Društvena podrska je deklarativna, ali nije konkretna, financijska. Tesko je tako raditi i zadrzati motivaciju. Daleko od toga da je u Hrvatskoj med i mlijeko, ali puno lakše se dolazi do sredstava. Pored toga se jako guraju projekti vezani uz održivost, ekologiju, rodnu ravnopravnost, LGBT prava… I korporacije su shvatile da je to trend, obilato se podržavaju sve takve inicijative. Jako puno radim baš u tom području, tako da je istina, poslovno sam puno angažiranija u Hrvatskoj. Za par godina pokrenut će se sve to i u Srbiji, sigurna sam. Tako to ide.
Jednom si negde rekla da su teške kombinacije Zagrepčanina i Beograđanke, jer bi ih žene odavde “pojele”. Kakve su Beograđanke generalno i koje su tvoje omiljene?
– Beograđanke su samouvjerene, glasne, uvijek u centru pozornosti. Pričam o nekom stereotipu, ali meni najdražem. Mazno se kreću, nose ekstravagantnu odjeću, ne boje se drama i ekscesa, uvijek mentalno korak ispred tebe. Izražavaju se poetski, zabavne su i duhovite. Ne moze svatko s njima, ali tko uspije, živi čaroliju. Beograđanke koje volim kao fikcije su Milena Dravić i Anica Dobra. A ‘moje’ Beograđanke su Maja Uzelac, Ana Rodić i Ena Jović.
Bend i pesma koji najbolje oslikavaju duh Beograda?
– Meni su sve pjesme Idola Beograd. Moj Beograd.
Kako bi volela da izgleda Beograd za 10 godina?
– Ma vjerujem da će biti isti. Lud, intenzivan, fotogeničan. Mozda napokon dobije i metro. Ili hrpu sky trainova kao Bangkoku. Neka distopijska bladerunnerovska fantazija. Ali što god da mi predvidimo, opet ce naći nacina da nas iznenadi i napravi neki šokantni obrat koji ne piše u scenariju. Beograd je to, stari vražičak.
Ida Prester Foto: Promo
