Muzička recenzija: Matija Dedić „Tajna vještina – glazba Zlatana Stipišića – Gibonnija“ (Crorec 2020)
Matija Dedić je renesansna figura hrvatske škole džeza. Van moderne struje kojom su vladali Huljić/Tutić/Dujmić, Dedić je izdanak večito amorfnog i prilagodljivog džeza koji će slušaoce pronaći u obožavaocima Nore Džons ali i besprekornog povratničkog albuma Gabi Novak Pjesma je moj život, koji je uradio za svoju majku. Inače, potonji je jedan od najboljih hrvatskih albuma u poslednjih deset godina.
Pre petnaestak godina, Dedić junior je snimio svoje viđenje nekoliko ključnih Džibonijevih pesama na albumu Tempera koji je, prirodno, klavirski intoniran, modernim jezikom rečeno chill out album ili, što bi veliki P. Luković otprilike rekao „idealan album za sitne sate uz bocu kvalitetnog merlota”. Ono što je ipak najvažnije glede ovog abuma jeste što se radi o minimalističkim i instrumentalnim obradama po sistemu klavir-bas-bubanj, najvećih uspeha spomenutog Stipišića koji i kod nas uživa skoro mitski status. Dedić je nepatvorenom lakoćom redefinisao Džibonijevu sklonost ka preproduciranju, otkrivajući melodije u svojoj čistoj i veličanstvenoj lepoti. Ironična oštrica je ipak prisutna tamo gde se nije očekivala – na albumu nema pesme Libar.
Na svojevrsnom nastavku Tajna vještina, aranžmani su još ogoljeniji, direktniji, fokusirani na samu suštinu uz mudar izbor pesama od Oliverove Cesarice, hitova Žeđam ili Divlji cvit pa sve do jedne od najboljih pesama prominentnog Spliće Nisi više moja bol. Beograd verovatno ima publiku za ovakve albume koji kao da potiču iz nekih boljih vremena koja se nikada vratit’ neće…
