Ovu prevaru je skoro svako izveo u Beogradu 70-ih i 80-ih: Lako se završavala, a niste išli u zatvor ako vas uhvate
Ako danas izgubimo signal na mobilnom, nastaje panika kao da nas je neko isključio sa aparata. Ali u Beogradu šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prava drama odvijala se oko – telefonskih govornica.
Beograd je tada imao stotine kabina koje su bile i nada i prokletstvo. Zamislite scenu: hladan, vetrovit januarski dan, stali tramvaji, vi morate da javite kući da kasnite. U džepu vam zveči dvadeset dinara u kovanicama, ali gde je najbliža govornica? Da li radi? Da li je neko već čeka? I ako upali – hoće li da „proguta“ vaš novac i ostavi vas da bijete aparat kao u bokserskom ringu?
Kreativni Beograđani i njihovi „falsifikati“
Mehaničari zaduženi za sakupljanje kovanica iz govornica sećaju se 1962. godine kao pravog muzeja domišljatosti. U torbama su, umesto urednih dvadesetica, nalazili sve i svašta: libanske i turske novčiće, francuski franak iz 1923, italijanske lire iz rata, stare srpske dinare, isečeni metal u obliku dvadesetice, žilete, zihernadle, delove satova, pa čak i – jogurt, piše kaldrma.rs.
Tu su bile i legendarne „probodene dvadesetice“ vezane koncem – trik kojim su domišljati građani pokušavali da obave razgovor i da novac vrate sebi. Neretko bi se, naravno, konac zaglavio, pa bi i aparat i korisnik ostali bez svega.
Džek pot i sitne krađe
Najveća smicalica zvala se „džek pot“. Klinci su ubacivali papiriće da blokiraju otvor kroz koji bi trebalo da se vrati kovanica ako poziv ne uspe. Tokom dana se nakupi prava mala blagajna. Uveče bi dolazili sa žicom, izvukli hartiju i – eto para za bioskop, kifle ili novu šibicu.
A kad već pričamo o krađi – mesečno je nestajalo po pet slušalica, a dnevno desetak imenika. Govornica je bila i bankomat, i sef, i kanta za đubre, i meta za lopove.
Od tada do sada
Danas, dok iz džepa vadimo pametne telefone vredne nekoliko stotina evra, sve ovo zvuči kao daleka, komična prošlost. Ali te kabine, nervoze i smicalice zapravo najbolje pokazuju kakav je bio duh Jugoslavije: snalažljiv, pomalo tvrdoglav, uvek spreman na šalu – i na prevaru.
I možda baš zato, kad danas prođemo pored retke preživele govornice, nije loše da se setimo: nekad je i običan telefonski poziv bio avantura.

To je mozda srbijanski duh bio spreman na prevaru, u SLO se nista od ovoga nije desavalo. Osim mozda da je neko ubacio neke strane kovanice ako su radile. A da je neko ubacio papir, da se ne moze zvati, pa da je zbog toga neko i umro ako je bili hitno, toga nije bilo. To je rezervisano za Sojic naciju.