On je šampanjac-hipik i “porše” među muzičarima: Leni Kravic nam stiže u Beograd i red je da se setimo koliko je genijalan
Leni Kravic danas ima 61 godinu — i dalje izgleda kao da je tek zakoračio u tridesete. Kada govori o starenju, ne priča o borama, već o mentorskim linijama vremena koje deli sa ljudima koji su ga oblikovali.
„Bio sam u Majamiju, snimali smo nešto Mik [Džeger] i ja… pravimo pauzu uz kavijar i šampanjac, jer — Mik voli takve pauze“, smeje se. „I onda banuo Denzel [Vašington], moj veliki brat. Shvatio sam: on je deset godina ispred mene, Mik dvadeset. Imam svoj mali klub. Gledam Denzela kako prolazi kroz godine, pa onda Mika. Kao da mi unapred pokazuju šta dolazi.“
Danas, tri decenije kasnije, Kravic i dalje planira kao da mu vreme ništa ne može. Objavio je novi album, već završio i sledeći, i trenutno je na turneji koja će ga voditi duboko u 60-e. Na tom putu stiže nam i u Beograd, pa smo rešili daaa vas podsetimo koliko je ovaj umetnik zaapravo genijalan.

„Samo pogledajte Mika. Čovek može da nadjača dvadesetogodišnjaka na bini“, kaže. „Ako brineš o sebi, godine ti ne znače ništa. To je razlika između starog “poršea” koji je propao i onog koji izgleda kao da je juče izašao iz salona.“
I zaista, pogled na Lennija to potvrđuje. I dalje je zapanjujuće nalik mladiću sa dredovima sa početka 90-ih — momku koji je u zvoncare i kožni prsluk upakovao nasleđe Bahama, Njujorka, jevrejske tradicije, falset nalik Kurtisu Mejfieldu i prljavštinu Hendrixovog gitarskog sveta.
Kada je kasnih 80-ih pustio Let Love Rule, mnogi kritičari su mislili da je previše retro. Danas znamo da je tada zapravo anticipirao povratak roka.
Do sredine 90-ih već je bio i muzički wunderkind i pop-kulturološki fenomen: brak i razvod sa Lizom Bonet, Madonin „Justify My Love“ koji je i napisao i producirao, stvaranje rok zvezde od Vanese Paradi — a onda Are You Gonna Go My Way? i globalni prasak.

Četiri uzastopna Gremija, bez dodvoravanja trendovima.
I onda… umesto da se ukopa u nostalgiju, Lenny je krenuo dalje. Svake tri godine novi album; gluma u Precious, The Butler, Star; harizmatični Seneca Crane u Hunger Games; pa dizajn enterijera, fotografija, limitirane serije satova i kamera.
Filip Stark mu je jednom rekao da u njemu vidi arhitektu — i Leni je to shvatio ozbiljno.
Danas dizajnira hotele, nameštaj, kvake, pa čak i ceo enterijer luksuznih rezidencija, piše nytimes.com.
Kad ga je novinarka Njujork Tajmsa srela u njegovoj vili nedaleko od Pariza, bio je u duplom denimu, čizmama, potpuno opušten. Ima u njemu nečeg starinskog, nečeg bahamskog, nečeg što pripada svetu gde se radi naporno i stoji iza svake reči. A opet je blag, pristojan, smeje se lako. Kada je trebalo da krenu, zvao je prijatelja i vozača Samira da im obezbedi kombi i pokupi njegov Mercedes.
Na putu, sa setom je pričao o pariskoj kući i onda potpuno menja ton kada govori o Bahamima.
„Mogao bih da živim samo u Airstream prikolici — dušek, sveća i boom box. Završeno“, kaže. „Uvek sam bio ekstreman. Ili sam u mahali, ili u dvorcu. Sredina me ne zanima.“
I zaista — njegov život je kontradikcija koja savršeno funkcioniše.
Šampanjac-hipik, luksuzni minimalista, romantični roker koji i dalje veruje u mir i ljubav.
U poslednjih nekoliko godina drastično je pojednostavio sve oko sebe: prodao stan u Njujorku, vilu u Majamiju, farmu u Brazilu. Danas živi između Pariza — u raskošnoj bivšoj američkoj ambasadi prepunoj mermera i zlatnih detalja — i Bahama, gde u staklenom studiju snima muziku i gleda okean.

„Airstream je kao utroba. Minimalizam te nauči ko si“, kaže. „Pariz je moja fantazija, ali nije za pokazivanje. Radionica, izložbeni prostor, dom.“
U toj kombinaciji kontrasta čuva i svoje najveće uspomene: harmoniku Boba Dilana, set listu Hendrixa sa Woodstocka, cipele svog prijatelja Prinsa. Njegova smrt 2016. duboko ga je pogodila. „Bili smo povezani. To me vratilo fokusu.“
U samoći Bahama završio je dva nova albuma, a jedan će pratiti film koji sam režira. Neki ga već zovu nastavkom Black and White America — glazbena priča o multirasnoj Americi, o identitetu, o pripadanju.
Rođen 1964. na Menhetnu, odrastao između Upper East Side i Bedford-Stuyvesanta, Lenny je imao dva imena i dva sveta. Lenny u Menhetnu, Eddie u Bruklinu. Majka Roxy, aktivistkinja za građanska prava; otac Sy, vojnik i disciplinovan čovek; u kući se jelo sa Ninom Simone i Majom Angelou.
Sa deset godina upisao je dečiji hor, u srednjoj upoznao Slasha, u dvadesetim počeo da snima. Ostalo je istorija.
Danas je njegov stil i dalje isti: teksas, raskopčana košulja, nakit kao osmo čulo. A kada se povuče, sadi, slika ili surfuje na Bahamima.
I možda je to objašnjenje za njegovu bezvremenost: Lenny živi intenzivno, ali jednostavno. Luksuzno, ali iskreno. Razmetljivo, ali sa dubinom.
I, da — i dalje je kul.

“Leni Kravic nam stiže u Beograd ” iz naslova… Kada i gde? Posto ne pise u tekstu….
Dovode ga Ćaci fimrna Sky music!!
Bojkotujte ga i on je Ćaci!
Kao Karlesu treba sačekati Ćaci Lenija!!!