Dram – Oštro: Saundtrek sa ulica zdravog i pravog rokenrola
Dram je izbacio svoj treći po redu album za izdavačku kuću Kontra.
Razmišljajući o terminu koji bi mogao da opiše sve ono što nam se dešava pred očima dok samo posmatramo i okrećemo glavu, dok letargično pratimo stvarnost doomskrolujući ili besomučno okrećući iste TV kanale koji ne nude rešenje, već samo dodaju nove slojeve problema – došao sam do reči iz pesme grupe Dram „Vazduh miriše na ludilo“, koju u svom featuringu izgovara Marčelo: obezmudilo.
I zaista, taj manjak „mošnica“, koji mnogi koriste kao simbol hrabrosti, kao da je tokom godina se ustalio među nama. Postoji milion i jedan razlog za to, ali ne moramo ih sve nabrajati u tekstu koji se bavi muzikom. Dovoljno je da primetimo da je postojao pokušaj izlaska iz tog čabra, koji smo gledali cele prošle godine na ulicama Srbije, i da sve to je opevano u pesmi „Vazduh miriše na ludilo“. Pesmi iz koje je i preuzet termin o kom govorim.
U prethodnim godinama to „obezmuđivanje“ ogledalo se i u muzici. Da, postoje ljudi koji su besni. Postoje oni koji o tom besu pevaju. Ali mnogo toga je bilo globalno usmereno teme su se odnosile podjednako na nas koliko i na Ameriku, Izrael ili Azerbejdžan. I to je u redu, i treba da postoji. Ali valja ponekad čuti i duboko lokalnu, angažovanu priču onu koju razumeju oni koji tabanaju ulicama ovog grada i ove zemlje.
E tu se pojavljuje Dram, sa albumom Oštro, koji otvara pesmama „Beograd“ i „Vazduh miriše na ludilo“. Duboko aktuelne, moćne, besne i autentične, ove pesme hvataju duh sa ulica. A taj duh je besan i, kako i sam naziv kaže, „miriše na ludilo“. Angažovanost i rokenrol u najboljem ruhu – prkosan i buntovan, baš onakav kakav treba da bude. Ovo nisu najbolje pesme na ovom izdanju, ali su svakako najbitnije.
Naravno, ne možemo od Drama očekivati da ponese celo breme na svojim plećima i napravi isključivo takav album. Ako svaki bend na sledećem izdanju ima dve ovakve pesme, već smo nešto uradili. Zato nemojte na albumu “Oštro” očekivati politički pamflet u stilu „Bora Čorba se obračunava s porodicom Milošević“. Oštrina iz naslova ovde se pre svega nastavlja kroz zvuk – brzinu, rifove i ritam. Bend zvuči drugačije: iskusnije, tvrđe, sigurnije, a neke pesme to jasno potvrđuju.
Teme su i dalje životne, ljubavne, ali i one koje se tiču mentalnog zdravlja. Možda i najbolja pesma na albumu je upravo takva. „Mrtva devojka“, zavodi optimističnim power-pop zvukom kasnih devedesetih, dok je tema mračna, gotovo gotička. Iz te raspolućenosti nastaje apsolutna magija zbog koje ćete želeti da je pustite ponovo od početka.
Bend se ne stidi svojih uzora. Energiju svojih idola kanališu na pravi način. Kao inspiraciju ćete čuti The Strokes, ali i Arctic Monkeys u „Poseban, prosečan, slobodan“. Zatim, priziva se i letnji chill nikad dovoljno popularnih Weezer u pesmi “Ada Bojana”, dok „Raskorak“ podseća na britpop velikane poput Oasis ili The Verve. Sve to, pritom, zvuči prirodno, kao da je nastalo iz džema u studiju, ali sa jasnom idejom na papiru.
Bez obzira na naglašenu oštrinu i indie gitare, postoji jasna nit sa prethodnim izdanjima. Dram i dalje zvuči kao zdrav i prav rokenrol bend, koji stvara u alternativi i senci, ali kojem je mejnstrim možda sudbina, kada se jednom stvore uslovi da takav zvuk ima dovoljno zainteresovanih da postane pravilo, a ne izuzetak. Sa ovakvim stavom, postojanošću, refrenima i melodijama, to bi lako moglo da se dogodi.
BONUS VIDEO:

Trenutno nema komentara! Budite prvi