Tajna visećih brodića Istre: Konstrukcije stare preko 100 godina odolevaju vremenu i zadivljuju turiste
Dok hodate uskom stazom uz more u Savudriji, oči vam automatski odlaze ka horizontu. A onda, u jednoj tački, sve stane. Prizor ispred vas deluje nestvarno – šareni brodići vise nad morem, pričvršćeni za drvene stubove pobodene u kamenito dno. Voda ispod njih tirkizna je kao u tropskim krajevima, brodići ukrašeni veselim bojama, a stubovi izgledaju kao skulpture koje je vreme zaboravilo. Deluje kao pravi tropski raj. Ali ne, ovo je Istra. I ovo su grue.
Grue su tradicionalne drvene dizalice za barke – konstrukcije koje već više od sto godina prkose vetrovima i talasima na severozapadnoj obali Istre, od Savudrije do Karigadora. Mnoge od njih, kažu meštani, stare su i po 110 godina, i još im vreme ne može ništa. Drvo od kog su napravljene – bagrem ili akacija – se u ovim krajevima seče samo dva dana u godini, kada mu je vlakno najčvršće. Tada ono postaje gotovo neuništivo, kao kost. I tako ove vitke drvene konstrukcije stoje u plićaku, nepomične, pouzdane, autentične.

Svaka grua je drugačija, jer je svaka ručno pravljena od drveta koje je bilo pri ruci. Neke imaju dva stuba, neke tri, a pojedine i mali drveni krov.
U prošlosti, ove dizalice su služile ribarima da iz more izvuku svoje batane – male, ravne ribarske brodove sa ravnim dnom, koji je na podu imao staklenim prozorčić, kroz koji se noću, uz fenjer, osmatralo dno u potrazi za ostrigama. Taj prozorčić, mali ali dragocen, bio je prozor u svet pod vodom, u vreme kada sonar i GPS nisu postojali.
Danas batane najčešće miruju, a grue su uglavnom simbol – ali kakav! Vizuelno zadivljujuće, savršeno fotogenične, sa svakim novim godišnjim dobom menjaju boje, osećaj, svetlo.

Zahvaljujući entuzijazmu lokalne zajednice, Muzeja grada Umaga i podršci Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, grue su 2022. godine proglašene nematerijalnim kulturnim dobrom i upisane u Registar kulturnih dobara RH. Istraživanja ove jedinstvene tradicije započela su još 2016. godine, kada su stručnjaci krenuli u dokumentovanje, mapiranje i prikupljanje priča lokalnih ribara koji su ovo znanje prenosili s kolena na koleno.
Grue su svedočanstvo jednog vremena i domišljatosti ljudi koji su živeli u skladu s morem. Kako bi zaštitili svoje barke od vetra Garbina i plitkih, hridovitih obala, ribari su morali smisliti sistem koji neće zahtevati luku – i uspeli su. Prve inspiracije došle su iz Austro-Ugarske, iz čeličnih dizalica na svetionicima. Ali Istrani su svoj odgovor pronašli u prirodi – u drvetu, jednostavnom i genijalnom.
Danas se razlikuju dve vrste grua – savudrijski i umaški tip. Savudrijski su jednostavniji, dok umaški često imaju dodatne detalje i krov. No svaka od njih nosi duh onog koji ju je napravio. Nema šablona, nema fabričke identičnosti. Samo priroda, znanje i vreme.
Ako se ovog leta zateknete u Istri, nemojte zaobići Savudriju. Ne samo zbog svetionika i zalaska sunca, već zbog ovih neobičnih drvenih konstrukcija koje vas podsećaju da su i brodovi, baš kao i ljudi, nekada morali da imaju dom iznad vode. I da su boje, i tradicija, i tišina – često ono što najduže ostaje u pamćenju.

Ima ovoga i na juznim delovima Jadranskog mora. Sigurnije je nego da je camac vezan za molo i obezbedjen sidrom po krmi. Svuda gde su talasi u toku dana veliki camci se podizu iz mora sve dok se ne koriste. Ali razlikuju se nazivi. Negde po sredini Jadrana to zovu “gruja” ili “soha”. Ja sam koristio jedno takvo resenje sa debelim metalnim a la đermom skinutim sa nekog broda pre no sto su ga rastavili u rezalistu.