Vedrana Rudan: „Rekla mi je da imam fibrozu pluća, da sam prestara za presađivanje pluća, da ću umrijeti u strašnim mukama”

Odnos lekara i pacijenata tema je o kojoj se može razgovarati nadugačko i naširoko i koja je uvek aktuelna, bez obzira na to koji zdravstveni problem je u pitanju.

To je baš i tema nove kolumne Vedrane Rudan pod nazivom Ubij me pristojno, na blogu Avanture slijepe kurve, a koju u potpunosti prenosimo u nastavku.

Koko je kašljala tri dana. Mislili smo da će proći. Sinoć joj nije bilo dobro. Zaguglala sam Kokinog veterinara i saznala da stanica za hitne slučajeve radi i nedjeljom. Najavila sam se. Veterinar me saslušao i rekao da dođem odmah.

Veterinar na Trsatu je kao i obično bio nježan. Razgovarao je s Koko, pregledao joj zubiće, izmjerio temperaturu, dao antibiotik i dvije infuzije. Dok je ubadao igle u Kokino bolesno tijelo i nju i mene je liječio riječima.

Tad mi je palo na pamet, živim s ljubimcima otkako znam za sebe, da nikad u životu nisam srela veterinara ili veterinarku koji bi bili grubi, prosti, primitivni, neljubazni, divlji, neznalice. Nikad. Može li to biti slučajno, a gledam ih pedeset godina?

Netko će reći, sve oni to dobro naplate. Ali… Ja najmanje petnaest godina plaćam privatno osiguranje, u bolnicu idem vrlo rijetko, pa ipak nalijećem na privatne liječnike, o onima u bolnici da se ne govori, koji su često grubi, hladni, bešćutni i neznalice.

Na ovaj tekst koji će mi se obiti o glavu potaknuo me slučaj, jedan u nizu, gospođe Line Budak koja je imala hrabrosti objaviti najintimnije detalje iz svog zdravstvenog kartona da bi dokazala s kakvim neljudima je imala i ima posla.

Gospođa Budak je sedam mjeseci imala karcinom, a nitko je od liječnika o tome nije obavijestio. Dapače, ovih dana umjesto da preko medija čitamo isprike bešćutnih spodoba, svi mi pacijenti dobivamo udarce u glavu. Šalju nam se jasne poruke, ako vam nije dobro u Hrvatskoj, liječite se u Njemačkoj. Onako kako se liječe naši ministri kad se razbole.

Jesmo li svi mi koji smo zgroženi prostaklukom ministra zdravlja Beroša i njegove divlje horde zapravo razmaženi? Siromašna smo i mala zemlja, sve više liječnika napušta Hrvatsku, oni koji su ostali ne mogu sve ni liječiti ni izliječiti.

Kemoterapije jednostavno nema za sve. Ni antibiotika nema za sve. Ni dobrih liječnika nema. Kako ne kužimo, kakva zemlja, takva medicina. Jasno je to nama, ali znamo i da u Hrvatskoj ima dobrih, pristojnih i poslu predanih liječnika punih empatije. Samo… Kako saznati imena?

U Splitu će specijalist pacijentici dok joj radi gastroskopiju razbiti zube jer se to dešava. U Rijeci znam mnoge specijaliste kojima se to nikad nije dogodilo. U Rijeci radi fantastičan kardiolog, liječi aritmije, kardiološki bolesnici bi u zlatu platili da mogu doći do njega, ne mogu jer ih je previše. Radi u bolnici.

Istovremeno u privatnoj klinici u Rijeci radi pulmologinja koja mi je rekla da imam fibrozu pluća, da sam prestara za presađivanje pluća, da ću umrijeti u strašnim mukama.

Otišla sam na Jordanovac i dobila sasvim drugu dijagnozu. Gospođa i dalje radi. U riječkoj bolnici sam od uglednog ginekologa čula da imam „dobro prokrvljeni rak jajnika”. Nakon dva dana sam od drugog specijaliste u istoj prostoriji čula sasvim drugu dijagnozu.

Tko može pacijentici kojoj doktor kaže da ima rak jajnika zato jer ne zna čitati ultrazvuk vratiti živce? Tko može gospođi Lini Budak uputiti dovoljno snažnu ispriku za ono što joj se dogodilo?

Divljaci na čelu hrvatskog zdravstva to sigurno ne mogu, a pacijenti izluđeni lažnim i pravim dijagnozama i čekanjem na nalaze koji nikako da stignu nemaju snage bosti se s rogatima. Rogati to znaju pa bahato pljuju na nas jadnike i tako već trideset godina.

Danas sam razgovarala s prijateljem koji boluje od karcinoma. Radio je preko četrdeset godina, ni dana nije bio na bolovanju, medicinska sestra mu je, dok je u njegovu žilu ulazio otrov i lijek, rekla: „Imate li vi pojma koliko košta kemoterapija?”. „Osjećao sam se krivim”, rekao mi je.

Svi se mi, i bolesni i zdravi ovih dana posebno osjećamo krivima jer naši liječnici mnogo rade, zarađuju bijedno, a mi ih ne možemo poslati u Njemačku jer ih je ionako premalo. Zato ćemo jednoglasno podržati njihov štrajk i šutke prelaziti preko sranja koja nam rade i ispada njihovih generala u bijelim kutama.

U Hrvatskoj pravo na milost, osmijeh, lijek i topao pogled imaju samo psi, mačke, ptice, zečevi, hrčci… Jasno je meni da ću za koji sat, dan ili mjesec morati na pregled, pa će mi neki liječnik reći, zašto niste otišli veterinaru?

Ja ću šutjeti iako ću negdje duboko u sebi znati da bi mi bilo bolje da sam otišla. Lijepa riječ i ljubav prema pacijentima bolje liječi nego najskuplji lijek iz ruku neznalica i bešćutnih divljaka.

Autorka: Vedrana Rudan

Izvor: rudan.info