Pitaće te starost gde ti je bila… starost: Kritika filma „The Irishman“ Martina Skorsezea
Činilo se da je u pitanju čist zicer. Zicer kao takav. I, ukupno uzev, to jeste dobar i kvalitetan film koga svakako vredi pogledati iz sijaset različitih razloga i pobuda. Ali ta ocena ipak stiže uz podosta ograda, ako ne i relativizacija i prikrivenih apologija u slučaju ostvarenja The Irishman koji je slavni i gotovo nepogrešivi Martin Skorseze uradio za Netflix.
Nakon kraće i ograničene bioskopske distribucije u SAD, nužne zarad eventualnih nominacija za predstojeću turu Oskara, Skorsezeov Irac stigao je i pred prvobitno ciljanu Netflix-ovu preplatničku publiku. Pojednostavljeno rečeno, reč je o zanimljivom filmu nepobitno velikog autora, mada nije reč o velikom filmu. Posebno kada se on dovede u analogiju i poređenje sa Skorsezeovim ranijim remek-delima na mafijaške teme, sada već klasicima Dobri momci i Kazino. A i kada se sučeli sa izvanrednim filmom Hoffa u režiji Denija Devita (ta analogija se nameće sama po sebi jer je Hofa drugi lik po važnosti u Ircu). A izlazi kao gubitnik i iz komparacije sa skorijim, tematski raznorodnim, a odličnim Vukom sa Vol Strita, za koji je takođe najzaslužniji sam Skorseze.
Ostavimo li, međutim, sva ta neumitna poređenja i sve pomenute analogije po strani, Irac se zapravo spotiče na tri baš krupne prepreke, počev od minutaže kojoj ne parira ono što nam ovaj film nudi na planu sadržaja i kinestetskih kvaliteta mu. Naime, tri i po sata je odveć gabaritno za suštinski tipsku priču o usponu i naknadnoj pameti isprva sitnog šrafa u mafijaškoj mašineriji u doba Hofine vladavine. U oko 210 minuta trajanja Skorseze nam nudi domaćinski produciranu i zanatski nesporno vešto skrojenu i skockanu hroniku na teme koje su dugo (možda i predugo) deo fundusa potrošnih i potrošenih opštih mesta kada je mafijaški univerzum u pitanju. Najposle, i sam Skorseze je svojim narečenim remek-delima znatno doprineo takvom stanju stvari, a hipercinična 2019. godina, krcata filmofilima-cepidlakama, nije oprostila ni mnogima koji su ponuidili ipak nešto svežije nego što zatičemo u ovom velemajstorovom filmu. Treći kamen-spoticanja je, naravno, činjenica da udarni deo glumačke podele čine veterani, što, sa jedne strane, utiče na dominatan duh priče, donekle i na ritam unutar scena. S druge strane, sa sobom povlači nuižnost posezanja za tehnikama digitalnog podmlađivanja, koje je, a što se kosi sa ogromnim budžetom ovog ostvarenja, ovde zastalo na podmlađivanju samo lica vremešnih glumaca kako bi se oni kretali kroz priču koja zahvata nekoliko decenija.
![Pitaće te starost gde ti je bila... starost: Kritika filma „The Irishman“ Martina Skorsezea 1 Pitaće te starost gde ti je bila... starost: Kritika filma „The Irishman“ Martina Skorsezea](https://citymagazine.danas.rs/wp-content/uploads/2019/12/MV5BMGUyM2ZiZmUtMWY0OC00NTQ4LThkOGUtNjY2NjkzMDJiMWMwXkEyXkFqcGdeQXVyMzY0MTE3NzU@._V1_-700x1024.jpg)
Ovo jesu krupne zamerke ali na drugom tasu imamo očiglednu impresiju da je ovo delo velikog majstora svog zanata, a istovremeno jednog od najvećih pripovedača našeg doba u tom svom mediju i svom polju izražavanja. Film pleni tempiranim pripovedanjem, a krcat je rediteljskim rešenjima koja nas podsećaju na nepolazan značaj i jedinstvenu veštinu Martina Skorsezea. Imajući sve to u vidu, a prisećajući se da bez Skorsezeovog genija kao preteče (oličene u Taksisti i Kralju komedije) ne bi bilo ni Filipsovog Džokera kakav on jeste i zbog čega je ove jeseni voljen i unisono hvaljen, postavimo stvari tako da bude jasno da je Irac zamišljen i ima biti gledan kao epitafni film u okviru svog podžanra, te da, kao takav, nudi dovoljno da mu se ukaže poverenje i da poštena gledalačka šansa. A pre ili kasnije tokom gledanja sigurno ćete osetiti poriv da reprizirate (za početak) Dobre momke i Kazino, što je već samo po sebi dovoljna ćar. Jer, nakon tih repriza, možda Irac na toj svojoj koti autoreferentnosti možda i zasija nekim novim, dodatnim sjajem.
Fotografije: Netflix/IMDB