• Početna
  • Vodič
  • PopKultura
  • Moda i lepota
  • Scena
  • Gastro
  • Lifestyle
Facebook Twitter Youtube Instagram
City Magazine

Type and hit Enter to search

  • Vodič
  • PopKultura
  • Moda i lepota
  • Scena
  • Gastro
  • Lifestyle
City Magazine
  • Vodič
  • PopKultura
  • Moda i lepota
  • Scena
  • Gastro
  • Lifestyle

Branko Rosić: Fikcija na temeljima srpske realnosti

Zoran Janković
01.02.2019. 4 Mins Read Intervjui

Piše: Zoran Janković / Foto: Brian Rašić

Mimo mogućih naknadnih iščitavanja, šta je ono što si želeo da kažeš ovom pričom?

Zvuči možda pretenciozno, ali želeo sam da napišem frenzenovski roman. Porodičnu sagu o profano rečeno parčadi jedne disfunkcionalne porodice. Da ubacim anomalije savremenog srpskog društva od politike, do očeva nekadašnje novotalasne omladine osamdesetih odrasle na zapadnoj pop kulturi čiji sinovi preziru i roditelje i Zapad, i učlanjuju se u desničarska udruženja, propast novinarske profesije koja je uslužna delatnost političko-biznis elite. Da pišem o predstavnicima te iste srećne jugoslovenske generacije koja je pobegla na Zapad i kojima zavidimo, a oni rade poslove koje nikad ne bi radili ovde. Migrantska kriza, i da li je ona glavni razlog akumulacija i eksplozije desnice po Evropi.

Povezani članci

O književnosti uvek treba razgovarati, a na Vračaru postoji pravo mesto za to

Ejdur Ava Olafsdotir: Knjige su te koje pronalaze nas kad su nam potrebne

A uz sve to, ima ljubavi, i hetero i gej, i ubistava, i Bregzita, elemenata trilera. Pokušaj pravljenja modernih Budenbrokova u srpskoj tranziciji. Ili da pozajmim opis recenzenta knjige Filipa Davida: „Roman o vremenu u kome živimo, svetu zloupotrebe vlasti, izdaji profesije, dubokom moralnom padu, korupciji, terorizmu.“ A drugi recenzent Teofil Pančić opisuje moju knjigu ovako: „Savremeni Beograd u svim svojim ospoljenjima, ljudi bez kičme, novinarstvo bez smisla, sfućkane karijere i popucale ljubavi, prostakluk bogatstva i čemer bede, izazovne tinejdžerke i ugrožene životinje, izgubljeni migranti i još izgubljeniji domoroci, te ne naposletku, premijer Srbije koji šmrče kokain i petlja s tuđim ženama. Je li to sve? Daleko od toga. Ali je dobro zamešano, pa traži da se uzme onako vruće.“

Da li i dalje ima smisla plaćati cenu slave, kad je ionako ovih dana i godina slava tako upitna, porozna i lako kvarljiva stvar?

Danas svi priželjkujemo epohu anonimnosti ili što reče onaj: „Želimo epohu u kojoj će svako biti anoniman makar na pet minuta.“ 

Zašto baš prezime Braunović kao izbor za prezime dva udarna junaka? Tarantinovska referenca ili…

Volim Džeki Braun i to mi je najomiljeniji Tarantinov film, ali nije referenca. Prezime Braunović je bilo zgodno jer je jedan glavni junak u Beogradu, a njegov brat u Londonu. „Braun“ je tako brit prezime, a plus „ović“ je tako netipično srpsko. Drugarica mi je rekla da su Braunovići iz Boke, a poreklom od nekih Iraca prezimena Braun koji su davno i ko zna kako stigli u crnogorski zaliv. 

„Život je kao opruga one lansirne rampe na fliper-aparatu koja odapne kuglicu, pa se vrati u nulti položaj. Ponekad se stvari tako napregnu i izađu iz ležišta, a onda ih život kao opruga vrati unazad, u normalno stanje“, stoji u ovom tvom romanu. Kako i zašto onda pokušavati da se vodi uzbudljiv i smislen život?

Da bi u pauzama od njega uživao u štekovima dosadnog života u kome je moguća svaka nesmislenost i dokolica iz koje se valja ili genijalnost ili remont živaca. 

Konačno razvedravanje odlikuje i briga za jasnost i preglednost pripovedanja, stoga – zašto se u dobrom delu savremene srpske književnosti zagubila naracija kao ključni deo izraza?

Biljana Srbljanović je govoreći na promociji mog prošlog romana rekla da se ja toliko razlikujem od aktuelne scene zato što je ona većinom sastavljena od knjiga čiji se pisci bave levitiranjem, psihoauto osvrtima, i nekako često bez dodira s realnim životom koji se prezire u srpskoj literaturi. Većina srpskih pisaca nije ulogovana na stvarnost, kad se ukucava kartica za dolazak i odlazak s posla između kojih želudac puca od kafe i stresa. Na tom čistilištu dedlajnova, na smenjivosti, na strahu od starosti u kojoj nećeš doneti ništa u koferu, a zapravo nećeš ni otići u penziju jer su ti plaćali minimalac pa ćeš kao deda tražiti tezge umesto šaha na Kalemegdanu. Kod nas je dakle dominantna levitacija ili istorijski roman jer je dolazak u realnost bolan čak i kad je put do nje popločan bensendinima. 

Ovaj roman se našao u širem izboru za ovogodišnju NIN-ovu nagradu. Kako ti izgledaju ovdašnje nezaobilazne tzv. igre gladi kad su književne nagrade u pitanju?

Kniževna scena ovde živi u stvarnosti gde dnevne novine odreda, osim nekoliko, nemaju književnu kritiku, a na televiziji su to emisije na jednom kanalu, i to u sredu u pola jedan noću s jadnim šerom. Tu su i izveštaji o Sajmu knjiga i skandalizovanje da su starlete postale tiražni pisci baš kao i haški optuženici. A onda krajem decembra i početkom januara čak i oni koji ne ulaze u knjižare prate ko će dobiti NIN-ovu nagradu koja sad po sistemu eliminacije podseća na rijaliti. I onda se na Sv. Jovana svrati u knjižaru i traži se „dajte mi onog NIN-a“. Tužno je da cela srpska književnost digne pažnju samo tokom te dodele.

Kako delaš i na polju novinarstva, a, recimo, svedoci smo da najbolji ili barem najzanimljiviji deo savremene hrvatske proze stiže upravo od autora s jasnim novinarskim pedigreom, kako gledaš na spoj ta dva pola pisane reči i šta se može naučiti o stvaranju književnosti iz novinarstva i obratno?

Novinarski jezik je različit od jezika romana, i kad sam se odmetnuo u književnost, urednici su mi skretali pažnju da na krivinama štiva skrećem u žurnalistiku, što je loše. Ali zato, novinarstvo mi je dalo priliku da iz prvih redova gledam nepotizam, prljavost političkih kampanja i spinovanja, naručenih tekstova za odstrel u lovištu srpske tranzicije, teror političko-biznis sektora. Zato sam i mogao da pišem fikciju na temeljima srpske realnosti koju nisam prepisivao već konzumirao i znao šta je. Naravno, nikad nisam želeo da pišem novinarske knjige već fikciju u kojoj sam često brutalizovao i pojačavao anomalije viđene u novinarskoj praksi.

Na poleđini ovog romana je i blurb/pohvala Filipa Davida. Šta bi nam preporučio za čitanje ponajpre iz srpske književnosti danas, ali i šire?

Da kažem onako profano – ne bih se nikome zamerio, pa iz domaće žurim u stranu književnost. Već mesecima i mesecima to je Džef Dajer i njegova Džef u Veneciji… Nestrpljivo čekam novog Uelbeka, pitkost Sali Runi i njenih Razgovora s prijateljima ispio sam na eks. I uhvatim sebe da čitam isključivo dela čiji je treptaj kursora na prvoj strani Word dokumenta romana nastao u poslednjih desetak godina.

Tags:

branko rosićdomaća književnostdomaći piscinovinari

Povezani članci

Razgovor o Nobelovki za književnost 2022. Ani Erno uz roman „Zaposednutost” u Parobrodu

Izložba modnog crteža na 50. izdanju jubilarnog L’Oreal Fashion Week-a

Share Article

Follow Me Written By

Zoran Janković

Diplomirani profesor engleskog jezika i književnosti i uporni i ničim izazvani popularizator popularne kulture. Urednik je portala Filmskog centra Srbije. Prikaze iz tekstove iz oblasti muzike, filma i književnosti objavljivao ili objavljuje u narednim medijima: Popboks, Huper, Yellow Cab, Pressing, Hi Files, Status, Optimist, Mediantrop, Etnoumlje, Pazi, snima se, Bookvar, NIN, Espreso Kultura, Film New Europe, Vreme... Čitavog života se spremao za to. Sada čeka da kucne pravi čas pa da napiše i veliki roman za žene.

Ostali članci

Previous

„Zovi me svojim imenom“, od knjige do filma i natrag

Next

Salvador Dali se vraća kao veštačka inteligencija

Next
01.02.2019.

Salvador Dali se vraća kao veštačka inteligencija

Previews
31.01.2019.

„Zovi me svojim imenom“, od knjige do filma i natrag

Najnovije

Ovogodišnja Evrovizija je dobila novi logo, kao i slogan – „Ujedinjeni muzikom“
CityMagazine
Majkl Džekson
Objavljeno ko će igrati Majkla Džeksona u predstojećem filmu o „kralju popa“
Aleksandar Maksimović
Kako je jedan deda završio u Slagalici, a slavila ga je cela ekipa obožavalaca dobrih serija
CityMagazine
„Kosi tata, kosim ja“: Srđan Đoković je otpevao stari narodnjak, a evo šta tekst ove pesme znači
CityMagazine
Stigla je Magnificova muzika za kafanu i pozorište – „KAFANA LJUBLJANA“
CityMagazine

PopKultura

  • Pozorište
  • Muzika
  • Knjige/Stripovi
  • Intervjui
  • Fotografija
  • Film/TV
  • Art

Moda i lepota

  • Trend
  • Moda
  • Lepota
  • Dom i dizajn

Scena

  • Zabava
  • Poznati
  • Flešbek
  • Društvene Mreže
  • Aktuelno

Gastro

  • Restorani
  • Recepti
  • Kafići
  • Gourmet
  • Lifestyle
  • Zdravlje
  • Sex
  • Putovanja
  • Automobili

Vodič

  • Stand-up
  • Predstave
  • Koncerti
  • Književne večeri
  • Izložbe
  • Clubbing
  • Bioskop
  • Kontakti
  • Uslovi korišćenja
  • Pravila privatnosti
  • Kolačići

Pratite City

Youtube Facebook Twitter Instagram

Prijavi se na newsletter

Prijavite se na naš njuzleter i obezbedite sebi nedeljnu dozu gradskih dešavanja i zanimljivosti.

Uspešno ste se prijavili na City Magazine njuzleter, hvala.

✖