In memoriam: Intervju sa Bekimom Sejranovićem (2016)

Povodom iznenadne smrti istaknutog regionalnog pisca i književnog prevodioca, objavljujemo u integralnom izdanju intervju koji smo sa njim radili 2016. godine.

Podosta putujete predstavljajući ovaj svoj roman, te da li ste nešto novo naučili o svom delu tokom tih susreta i iščitavanja fragmenata i razgovora sa čitaocima?

Pa svuda gdje sam promovisao knjigu bilo je dupke puno, upoznao sam mnoštvo prijatnih ljudi i žena, zahvaljujem im se svima na druženju, čitanju i podršci. Jeste da mi je pomalo već dojadilo toliko putovati, ali činim to, ma koliko vam to otrcano zvučalo, upravo zbog tih ljudi.

S tim u vezi koja je najiznenađujuća stvar, najbizarnija ili najosobenija opaska ili interpretacija napisanog u romanu Tvoj sin Huckleberry Finn koju ste čuli od čitalaca i/ili kritike i bibliofila?

Moj dugogodišnji prijatelj, Jon, koji je preveo moja dva ranija romana na norveški i koji je lektorirao norveški rukopis mog posljednjeg romana Tvoj sin…, skoro me je bio izbacio iz svoje kuće, gdje sam privremeno živio za vrijeme pisanja tog romana, i to zato jer se, kao Norvežanin, osjećao povrijeđenim zbog nekih tvrdnji ili opisa norveškog društva koje nisu čak bile niti moje, već pripovjedačeve. I, u redu ja ga shvaćam, Jona, jer on se tamo rodio, proveo život u „bijelom”, bogatom, zapadnom dijelu Osla, za razliku od mene koji sam u Oslo došao s 21. godinom i živio u istočnom dijelu grada, gdje žive uglavnom stranci. U getu, da se ne lažemo. Ili kad me je u BiH neki lik prozvao jer ne želim reći da sam isključivo „bošnjački pisac”- jer sve ostalo je sviranje ku**u – kaže on nesvjesno pogađajući smisao života. A ima i  dušebružnika koje je „strah kako će me Srbi i Hrvati oteti kao što su to učinili s Mešom ili Andrićem”?! Hvala im zbog stavljanja u isti koš s ovom dvojicom. A bilo je i naravno i povrijeđenih Srba, naravno, no sve je to nebitno, zapravo. Zanimljivo je kako sam svakog uspio bocnut u „patriotsku” žicu, što mi nije bila namjera. Treba ljude bocnuti svako malo.

Ostavimo li po strani Haklberi Fina iz samog naslova, uz ovaj vaš roman nekako neizostavno ide i analogija sa Toroovim Valdenom, te da li vam ta analogija uopšte godi ili je možda usled silnog ponavljanja počela i da vam smeta?

Ne smetaju mi poređenja, zašto bi, kad god opisujemo nešto mi uspoređujemo. Da, moj se roman, oslanja simbolički ironično ali i idejno, literarno i svakako na na Mark Tvenov Pustolovine Haklberi Fina, ali i na njegov Life on Mississipi. Moglo bi ga se povezati i sa Odisejom, kako Homerovom tako i s onom koju je pisao „Dedalusov dvojnik“, kako Džojsa naziva Kiš. Ima tu i Don Kihota, motiva iz pikarskih romana, ima i Konradovog Srca tame, kao što ima i filma Apokalipsa danas ili stripa Mister No. Svega tu ima za onog ko je dovoljno načitan i dobronamjeran. Anahrono je danas tražiti originanost u tom smislu da pišete o nečemu što niko ranije nije i to na način kako niko do tada pisao nije. To je originalnost seoske lude, kako kaže Kiš. Niko vas ne bi shvatio, sve i da uspijete napraviti nešto „sasvim” originalno.  Ali u svakom dobrom djelu ima i nešto originalno, a to je, ponajprije način na koji se piše. To je ono što zovemo autorovim stilom, „rukopisom”, obilježjem, to je jedino u čemu možete biti više ili manje originalni, vješti ili uspješni. Kao što ni bendovi ne mogu izdati jednu pank ploču, pa drugu narodnjake, treću klasična muzika… Imaš svoju furku koja se kao i sve ostalo mijenja onoliko koliko se i ja sam kao autor mijenjam, to je to.

Moglo bi se reći da je ovo vaše delo, s prethodnikom, kanda, i prvo značajnije delo koje postjugoslovenski prostor tretira iz perspektive ovovremenosti, ne posežući za detaljnjim pričama i referencama na ratne sukobe; da li je to od početka pisanja bio vaš naum i svestan izbor?

U svim mojim knjigama rat je prisutan makar kao kulisa u maglovitoj daljini, poput dalekih prijetećih planina, „poetski” rečeno. Moja generacija na prostoru bivše Jugoslavije će zauvijek biti određena, obilježena tim ratom. Dodatni zajeb je što svako ima svoju istinu o njemu, što je zapravo i u redu, sve dok si toga svjestan, sve dok znaš da ni ta „tvoja istina” ma koliko „objektivna” bila, nije sto posto tačna. Zato moj pripovjedač u romanu često govori da je sklon laganju. Zato što je iskren.

I iz ovog vašeg romana da se saznati vaš decidirani kritički stav spram širom raširenog stereotipa o skandinavskog raju, kako sada stoje između Skandinavije, tamošnjih prilika, narava, stanja stvari i Bekima Sejranovića, i pisca i civila?

Pa piše u romanu ii to da „nije to sve baš tako sivo i dosadno, kako to opisuje moj glavni junak”, ali da, istina je, pokušavam razbiti taj stereotip o Norveškoj ili Skandinaviji, ako baš hoćete, ali nije to neka moja svjesna misija niti opsesija. Prikazujem je onakvom kakvom sam je ja doživio, pisao sam o sebi u toj i takvoj Norveškoj.

Za kraj, koja je u iskustvenom i emotivnom smislu približna cena slobode, koju je pružala Savska buba, i da li je san o individualnoj slobodi i dalje validan i izdašan književni motiv?

Savska buba, svježe ofarbana zajedno s pentom Evinrude, koštala je dvije i po hiljade evra… to je ta cijena. (smijeh). Šalim se, ali uistinu treba ti samo brod, a rijeka te već čeka. Čak ti ni motor ne treba.

Naslovna fotografija: Denis Lovrović