Lejla Kalamujić: Priče se vjerovatno nikad ne završavaju

Sa bosanskom spisateljicom Lejlom Kalamujić razgovarali smo o njenoj zbirci kratkih priča Požuri i izmisli grad (Štrik, Beograd, 2021), o nepristajanju, moći malih stvari, ali i o knjigama koje je nedavno pročitala a koje su na nju ostavile snažan utisak…

Osvrnućemo se na Vaše početke. Kako ste sa studija filozofije i sociologije zakoračili u svet književnosti? Kako su nastajale prve zbirke? Kako je tekao proces pisanja, i ujedno, kako je bilo sarađivati na novoj zbirci priča sa Ljubicom Pupezin? Gde vidite mesto autorke danas, šta se promenilo od izdavanja Vaše prve zbirke do danas, a gde vidite mesto urednice?

Ja sam paralelno otkrivala svijet filozofije i svijet književnosti. Bilo je to prije svega jedno vrlo intenzivno čitalačko iskustvo, i tad još nisam znala čemu ću se posvetiti. Odluka je došla kasnije. A moj ulazak na lokalnu književnu scenu mogao bi se nazvati i upadom. Zapravo se desilo da za neobjavljeni rukopis (zbirka priča Anatomija osmijeha) budem nagrađena. Imala sam mnogo sreće, jer se ispostavilo da je to posljednja godina u kojoj je nagrada dodijeljena. Konkurs je poslije toga ugašen.

Druga knjiga, Zovite me Esteban objavljena je krajem 2015. godine. Mislim da me većina književne publike po njoj i prepoznaje. Na kraju i urednica Ljubica Pupezin me upoznala preko priča iz Estebana. Mogu reći da smo, i prije nekog ozbiljnijeg razgovora o saradnji, kliknule, u smislu da dijelimo sličan književni senzibilitet. Meni je zaista bio užitak raditi s njom. Nekako je znala kad me treba pogurati, a kad zaustaviti da bolje promislim o nekim idejama i postupcima u pričama.

Uvijek se ističe da je pisanje samotnjački posao, što i jeste, ali od rukopisa do knjige treba proći određeni put. U tom procesu svaka karika je bitna: i urednička i lektorska i dizajnerska… Knjiga je uvijek rezultat sinergije.

Edgar Alan Po je za dominantnu odliku kratke priče odredio mogućnost da se pročita u jednom dahu, dok su drugi predlagali određeni broj reči koje delo mora sadržati da bi se vodilo kao kratka priča. Šta je po Vama najznačajnija osobina kratke priče? Kada znate da je jedna Vaša priča završena, odnosno, završavaju li se priče?

Ja volim misliti o kratkoj priči kao o formi u kojoj važi pravilo manje je više. Mislim da se umjetnost kratke priče poprilično oslanja na vještinu da kroz jedan detalj ili epizodu zagrabite što više od života. Priče se vjerovatno nikad ne završavaju. Recimo, svoju prvu zbirku sam napisala prije desetak godina. Danas bih sigurno svaku priču u toj knjizi napisala drugačije. Vjerujem da bih i za narednih deset godina opet imala mnogo šta promijeniti u njima. Ali to bi značilo da stalno pišem jednu te istu knjigu. Sad mi to čak zvuči i zanimljivo. S druge strane, u pisanju kao i u životu, dobro je znati i pustiti, ostaviti iza sebe. Mislim da se i to uči kroz pisanje, da znate kada trebate stati, da ne možete dati više od toga.

Svaka Vaša rečenica je rečenica u kojoj je svaka reč nezamenljiva harmonična artikulacija zvukova i pojmova. Takođe, vaše priče poznaju „trenutak istine” kao pripovednu strategiju kojom se nadoknađuje fizička ograničenost prostora za prikazivanje celine života. Priče trenutka istine se usredsređuju na jedan krizni momenat u životu junaka koji će potpuno izmeniti njegov tok. Takve su recimo priče Šta je ovo u nama, Adino jato, Transfuzija, Moja tužna Sofija, Male smrti, Požuri i izmisli grad gde se vrhunac pripovedačke progresije dešava momentalno, gotovo epifanijski, baca svetlost na čitav dosadašnji život i donosi jednu sasvim novu (samo)spoznaju. Odakle dolaze istine, ka čemu žure Vaši junaci i junakinje, kakvi su to izmišljeni gradovi u koje biste voleli da ih smestite?

Ja vjerujem u moć malih stvari. Mislim da mi uvijek sa sobom nosimo i svoju prošlost, a da toga nismo ni svjesni. Onda je dovoljno da se desi jedan trenutak, neka sitnica, pa da se stvari preokrenu. Vjerovatno zato tako i pišem, Vi ste to dobro primijetili. A kuda oni žure? Pa, svi mi sanjamo i želimo bolji svijet. Međutim, mnogi ga nisu ili neće dočekati. Mene interesuju takvi ljudi i takve priče. To je recimo konkretno i tema završne priče Požuri i izmisli grad, ali u kojoj se ipak desi određena promjena. Neka vrsta saznanja i pomirenja sa sobom i svijetom.

Koliko je Vaša sklonost ka formi priče uzrokovana društveno-istorijskim zbivanjima, naročito iskustvom rata, jer svakako prisustvujemo povlačenju velikih formi, tržište diktira pravila u svim sferama, postmodernizam beleži rastakanje velikih naracija, pripovedanje je ogoljeno do krajnosti i krajnjih mogućnosti, do tišine. Da li se u svim tim negacijama iznova afirmiše?

U tržišnom smislu roman i dalje ima primat. Naravno, i roman je forma koja se mijenja. Na njega nužno utječu društvene promjene u kojima nastaje. Pitanje je uvijek šta su i htjenja pisca/spisateljice, da li želite striktno slijediti tržišnu logiku ili ne. To ne znači da ukoliko pišete kratku prozu, poeziju ili drame, nećete moći objaviti knjigu. Evo moj slučaj je dokaz da to nije tako, ali vjerovatno tad trebate računati da ćete ipak doći u dodir sa manjim brojem čitalaca. To je tako danas, ali ko zna, možda za koju godinu, baš kratka priča bude forma koja se najviše traži. 

„Ali onda bi se začuo taj zvuk i sve bi se zatreslo. Ušao bi u moje tijelo: legao mi pod kožu i zario se u meso. Izjedao me unutra, sve dok ne bih popustila. Sad znam da život ne nudi mnogo izbora. Ja sam svoj odabrala onog dana kad sam spriječila čuvara da baci pticu na gomilu ljudskog otpada. Zemlja se puni malim smrtima. I ako sam u nečemu uspjela, onda je u tom što se nikad nisam navikla.“ (Male smrti) Na šta devojčica Lejla Kalamujuć nikada nije pristala, a od čega se odvikla odrasla Lejla Kalamujić?

Svašta mi zaboravljamo tokom života. Logično je da u susretu sa novim iskustvima potiskujemo stara. Vjerovatno kad bismo u svakom trenutku bili svjesni ukupnosti našeg života ne bismo ostali pri pameti. Međutim, ljudska iskustva nisu propadljiva. Sve što smo doživjeli, postoji i dalje u nekom dijelu nas. Književnost često funkcioniše tako da otkida od zaborava. Ili bolje rečeno, na neki novi način, pred nas stavlja ono što smo izgubili u vrtlogu svakodnevnice. Pitali ste me već o osobinama kratke priče. Možda je glavni upravo taj intenzitet koji kratka priča ima: da nas emocionalno pomjeri i da nas nagna da se zamislimo nad životnim izborima. 

Koje autore čitate, kojim naslovima se iznova vraćate, odajte nam neko Vaše književno otkriće? Kakvim biste projektima voleli da se posvetite u budućnosti, i gde vidite prostora za napredak, ujedno i izazov? Možda duža forma, osećate li je kao potrebu, mogućnost?

Nedavno sam pročitala trilogiju Cruje Šalev. Otkriće te izraelske autorice mi je baš značajno i veliko. Potom mi je drugarica i spisateljica Jasna Dimitrijević preporučila debitantski roman američke autorice Kloi Bendžamin Besmrtnici. Završila sam je prije dva dana i mogu reći da me ta knjiga baš pomjerila. Čitam stalno, i uvijek sam u potrazi za nekim novim autoricama i autorima.

U saradnji sa ilustratoricom Danicom Jevđović nedavno sam radila i na digitalnom stripu koji se tiče problema neplaćenog kućnog rada (inače to je projekt realizovan u saradnji Centra za ženske studije iz Beograda i Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena iz Sarajeva). Bilo je to prvi put da pišem za strip. Prošle godine sam u izdavačkoj kući Durieux iz Zagreba objavila tri drame pod nazivom Šake pune oblaka. Ono šte mene konstantno zaokuplja je pričanje priča. Pred nama je mnogo načina za ispričati priču, a ja se trudim biti otvorena prema tim mogućnostima. O tome šta mi konkretno slijedi, tek ću da vidim.

Info

Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gde je na Filozofskom fakultetu diplomirala filozofiju i sociologiju. Autorka je dve zbirke priča Anatomija osmijeha (2008) i Zovite me Esteban (2015), koja je osvojila nagradu Istarske županije Edo Budiša za najbolju regionalnu zbirku kratkih priča u 2015. Zbirka je doživela sarajevsko, beogradsko i zagrebačko izdanje. Objavila je i zbirku drama Šake pune oblaka (2020). Autorka je celovečernje društveno-angažovane drame Ljudožderka ili Kako sam pojela svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici. Priče i drame su joj prevedene na nekoliko stranih jezika.

Naslovna fotografija: Ema Bednarz