Neno Belan: Ma jedva čekam zasvirati!

Kad pomislite na ljubav, u misli vam obavezno dođe neka pesma Nena Belana. Ako ste još iz one generacije što je ’80-ih odrastala uz neprevaziđene splitske Đavole, onda tačno znate o čemu je reč. Naša očaranost ovim zvukom nikad očigledno proći neće, a Neno Belan & Fiumens ovde su ponovo 21. i 22. marta u Kombank dvorani da se zajedno podsetimo tih „đavolastih” srećnih dana

Kad danas razmišljate o svom razvojnom muzičkom putu tokom tinejdžerskih dana – šta biste istakli kao najvažnije: koju vrstu muzike, čiji konkretno uticaj?

Pa evo, ja sam možda i bio sretnik što sam se muzički formirao upravo u zlatnom dobu popularne muzike, tj. ’60-ih i ’70-ih godina. Muzička scena u to vreme bila je veoma šarena i kvalitetna, bez obzira o kojoj se vrsti muzike radilo. Još kao dijete u kući sam slušao talijansku kanconu, jer su moji roditelji obožavali muziku i pratili sve što se događalo na tada veoma popularnoj talijanskoj sceni, kupovali ploče, pratili moćni Sanremo festival. Onda u nekom momentu, u drugoj polovici osmogodišnjeg školovanja, i sâm sam počeo otkrivati neku „svoju” muziku, prve tinejdžerske bendove toga doba kao što su bili Sweet, Slade, T. Rex itd, a onda sam zapazio The Beatles.

The Beatles ili The Rolling Stones? I zašto?

Apsolutno The Beatles, bez ikakvog razmišljanja. Iako sam naravno i veliki fan The Rolling Stones-a, volim njihovu muziku, pa i imao sam priliku gledati ih uživo tri puta, zabavljao se u bezbroj situacija uz njihove pjesme, a i u mladosti sam sa svojim bendom skidao njihove numere i izvodio ih, mišljenja sam da su ipak The Beatles i njihova muzička genijalnost – Mocart 20. stoljeća, i da su doslovno definirali modernu popularnu muziku. Tolika eksplozija kreativnosti u tako malo vremena nikad nije bila viđena ni do tad, a teško da će se i ikad više vidjeti. Otkrio sam ih u dobi od deset godina, danas mi je gotovo 60, a i dalje se divim jednakim, ako ne i još većim žarom, proučavam i učim iz njihovih pjesama. I stalno nešto novo otkrivam. Njihova superiornost u harmoniji, melodiji, aranžiranju, eksperimentiranju, fascinantna je. Hvala im na postojanju, bez njih „muzički ja” sigurno ne bih bio ja.

Postojao je ceo taj revival izvorne rock and roll muzike iz ’50-ih i ’60-ih na svetskoj rok sceni u vreme Vaših početaka – rockabilly i rani r’n’r nekako su se dopadali pankerima i tako već krajem ’70-ih ovaj zvuk oživljava u radu brojnih poznatih sastava. Kako ste se Vi lično inficirali ovom muzikom? I sa kojim lokalnim zvukom ste je ukrstili?

Ja sam se najviše možda inficirao preko sastava Stray Cats, kojeg sam negdje u tom periodu otkrio i jako zavolio. Dopadala mi se ta istovremena kombinacija velike strasti i romantike u ovoj vrsti muzike. Preko njih sam se zakačio i na originalne izvornike tipa Čak Beri, Litle Ričard itd, a onda i na pop muziku tog doba na čelu s recimo Badijem Holijem. Sve to, u kombinaciji s talijanskom kanconom, koju sam prije spomenuo, te naravno i s The Beatles-ima, rezultiralo je nekakvom vlastitom mješavinom i pjesmama grupe Đavoli.

Vaš bend Đavoli bio je jedan od najvoljenijih u nekadašnjoj SFRJ. Kako se sećate geneze ove jedinstvene grupe?

Pa, interesantna je to priča o kojoj bih mogao nadugo i naširoko, al’ pokušat ću ovdje u nekoliko rečenica. Dakle, postojao je moment kad sam se ja bio nešto razočarao u muziku i svirku, i odlučio okačiti gitaru o klin, te završiti Fakultet elektrotehnike. I onda mi je u nekom trenutku došao prijatelj Marinko Biškić, i zapalio me za ideju da napravimo bend koji će svirati svjetske hitove koje su obrađivali naši popularni pjevači ’60-ih godina, kao što su Đorđe Marjanović, Ivica Šerfezi, Dragan Stojnić i mnogi drugi. I napravili smo bend, Marinko je pjevao, ja sam svirao gitaru, imali smo i bubanj, bas, saksofon. Probali smo nekoliko mjeseci, a onda je Marinko dobio poziv za neki posao u Zagrebu, otputovao je, a ja sam rekao: Idemo dalje s radom. Tražimo novog pjevača, a ja ću pjevati privremeno dok ga ne nađemo. I tako pjevam privremeno 36 godina.

Ovog marta navršava se 35 godina od nastanka čudesnog albuma Ljubav i moda. Kako ste u pisanju pesama na ovoj ploči sarađivali s Robertom Čaletom, autorom tekstova, a kako s producentom Pikom Stančićem?

… i onda smo promijenili ime, jer smo se prvo zvali Marinko i Galebovi Asfalta, svirali smo obradu jedne talijanske pjesme, Diavoli, koju je obradio Đorđe Marjanović, te smo po njoj dali novo bombastično ime bendu, u stilu ’60-ih – Đavoli. U bend je tada kao nevidljivi član, menadžer, dizajner i tekstopisac uletio i Robert Čaleta Čarli, i nagovorio me da počnemo pisati autorske pjesme, ali koje će zvučati kao da su nastale ’60-ih. I napravili smo hrpu pjesama, odnijeli Siniši Škarici u Jugoton, njemu se to dopalo i odobrio nam je snimanje prve ploče Ljubav i moda, i dodijelio producenta Ivana Piku Stančića. Ostalo je povijest.

Kako su stvarane sve te nezaboravne pesme? Pamtite li neku konkretnu situaciju, anegdotu?

Stvarane su u općem kreativnom ludilu, vrlo predano, angažirano, i s puno truda i upornosti, uz naravno talent. Mi smo svakodnevno provodili po nekoliko sati u prostoriji za vježbanje. Imali smo i neki vrlo primitivan uređaj za snimanje, pa su to bili i prvi demo snimci. Bilo je naravno i anegdota, npr. kad smo već došli u profesionalni studio, i snima se bubanj za Pričaj mi o ljubavi, nažalost, danas već pokojnom bubnjaru nije bio dan i nije ga išlo kako je on to htio, i u jednom momentu smo samo ugledali kako bubnjevi lete na sve strane po studiju (smeh).

Koji je vaš omiljeni album Đavola, a koja omiljena pesma ili nekoliko njih?

Znam da ću zazvučat možda patetično, ali zaista nemam omiljeni album Đavola, svi su mi omiljeni, jer su moje djelo i iza njih stojim. I svaki me veže uz neki period mog života. Isto razmišljanje vrijedi i za pjesme. Možda možemo samo govoriti o nekom fondu pjesama koje zvuče baš onako točno kako sam ih i zamislio, dok neke možda nisu u studiju uspjele u potpunosti dočarati moju zamisao. U one koje su to uspjele svakako spadaju Điri điri, Pričaj mi o ljubavi, Dok tebe ljubim, Zvuci ulice, Samba i ti, Čuvaj me pazi me, Ona nikog nema, Stojin na kantunu, Dani ljubavi, Bambina, Ja volim je, Ovo je kraj, Ostani uz mene, Na kraju sna, Dugo toplo ljeto itd…

Koji koncert Đavola iz tog doba vam je ostao u nezaboravnom sećanju?

Pa, ima ih svakako puno, al’ recimo onaj prvi u sportskoj dvorani u rodnom gradu Splitu, taj je ipak bio poseban… kad shvatiš da si uspio ostvariti svoj mladalački san, i kad cijeli koncert sviraš uz osjećaj da lebdiš nekoliko centimetara iznad tla. Svakako bih još spomenuo prvi zagrebački nastup u Kulušiću, i neviđenu euforiju oko njega, te prvi beogradski u Domu omladine, kad shvatiš da si uspio na državnoj razini.

Mnogo godina je prošlo otada i sjajne nove stvari su se desile Vama kao autoru i muzičaru – kako ste došli na ideju i poželeli da sa svojim Fiumensima oživite repertoar Đavola još jednom ponovo?

Vrlo jednostavno, to su divne bezvremenske pjesme, i poželio sam da nekim novim generacijama pokušam dočarati kako su se zabavljali njihovi roditelji, a roditeljima koji još vole izaći vani i zabaviti se, pružiti priliku da se vrate u svoju mladost. Ja s Fiumensima svakako i u svom sadašnjem standardnom repertoaru uvijek imam neke od tih pjesama, ali u ovom nastupu sviramo mnoge koje sad inače nikad ne sviramo, tako da je i nama veoma interesantno osvježiti repertoar, a meni osobno i veoma emocionalno doživjeti ponovo te pjesme u performansu uživo.

I kako Vam danas zvuče te pesme nakon nekoliko decenija? Svirate li ih možda drugačije ili ste verno rekonstruisali epohu ’80-ih?

Zvuče mi kao da sam ih ove godine napravio, svježe i nepotrošeno. A pokušali smo što vjernije dočarati taj izvorni zvuk ’80-ih, odnosno ’60-ih, mi to u šali zovemo double retro sound, uz minimalne korekcije. Jer samo to je onda – to. I mnogo uživamo u svemu tome.

Ove godine obeležavamo i četiri decenije od nastanka nekih ključnih novotalasnih albuma – to su legendarni Paket aranžman, prvi albumi Električnog orgazma, Šarla akrobate, grupe Haustor… Koji je bio Vaš omiljeni jugoslovenski new wave bend u to doba?

Pa, ja sam jako volio Idole i Film. Naravno, i sve ove gore nabrojane, a i mnoge druge. Jer, jednostavno, volio sam i volim i dalje dobru muziku. I svi su oni također utjecali na mene i na moj rad.

Šta Vam znače gradovi u kojima ste živeli, kako biste ih ukratko opisali? Da li je Rijeka najznačajnija među njima?

Živio sam u rodnom gradu Splitu, živio sam u Zagrebu, pa i danas djelomično tamo živim, i živim i u Rijeci. Živio sam i godinu dana u Sarajevu, gdje sam bio na odsluženju vojnog roka. Na otoku Braču živim ljeti, jer mi je majka odatle i tamo imamo kuću. I sva ta mjesta mi znače, svako je imalo i – i dalje ima ulogu u mom životu, nema najznačajnijeg. Sve ih volim i zahvalan sam im na onome što su mi pružili, svako na svoj način. Sva su različita, svako ima svoje specifičnosti i mentalitet, ali meni je u svakome dobro i svugdje se osjećam „doma”, svugdje imam super prijatelje. I upravo zahvaljujući toj prilici da živim na tim raznim i različitim mjestima, mislim da sam dobio određenu širinu u vlastitom pogledu na život.

U beogradskoj Kombank dvorani zakazali ste dugo iščekivani susret s ovdašnjom publikom 21. i 22. marta, u organizaciji koncertne agencije Long Play. Ima li u Beogradu nešto što čini da pesme Đavola – koje će biti na Vašem repertoaru – zazvuče specijalnije nego drugde?

Ima, naravno, a to je vezano uz prethodno pitanje. I Beograd je također veoma poseban grad sa svojim specifičnostima i svojim mentalitetom. I svojom specifičnom publikom. Pa tako i sa svojom specifičnom reakcijom. Al’ svim gradovima je nešto i zajedničko, a to je – ljubav. Ljubav prema muzici, ljubav prema životu. Ma, jedva čekam zasvirati! Srdačan pozdrav!

Autor naslovne fotografije: Robert Kalčić