Put KOIKOI se ređe ide: Slušali smo album “O sreći u snovima”
Ovaj tekst je mogao da se zove i “Kako sam slušao album Koikoi-a pre svih, još 15, 20 dana ranije, ali kako nikako da sročim reči na papir — jer plivam, ne vidim dno” i evo ga tek sada.
Slušajući novih, sjajnih 40-ak minuta benda pod nazivom „O sreći u snovima“, setio sam se jedne priče od pre nekoliko godina koju sam rešio da ispričam. Elem, u vreme kad se prošli album Pozivi u stranu zalumfao i postao hit među alternativnom omladinom, na mom tadašnjem poslu dobio sam zadatak da intervjuišem mlade umetnike. Na vrhu liste želja uredništva bio je upravo Marko Grabež, frontmen benda ali i mladi glumac koji je sticao slavu u drugoj sezoni Senki nad Balkanom. Caka je bila u tome što su intervjui bili sponzorisani od brenda koji, ajde da kažemo, nije loš, ali ga baš ne povezuješ sa kul gradskim likovima, niti generalno sa muškarcima.
Iscimao sam Grabeža, čovek se ljubazno zahvalio na ponudi i rekao da to nije za njega. Moram da priznam da mi tad nije bilo pravo jer mi je stvorio dodatni posao i potragu za drugim licem. Danas ga potpuno razumem: sve bi to ispalo glupo, veštačko i nikako ne bi odgovaralo ni njemu, ni Koikoiju, ni njihovom identitetu.
I tu dolazimo do poente. Slušajući novi album i pesmu „Oreol“, u kojoj Grabež uporno ponavlja „nemam oreol“, setio sam se da bi Oreo keks možda mogao da izbaci slovo „L“ i napravi kampanju.
Naravno, sprdam se.
Pominjem to samo kao primer beskompromisnosti koja se oko ovog benda oseća i mimo same muzike. A onda se ta ista beskompromisnost preliva u pesme, albume, nastupe, u sve što rade.
Beskompromisno su uleteli u drugi album, ulazeći u nove svetove i novi način pripovedanja. Od hitova „u glavu“ kojima su se predstavili još ranije, preko efektnijih spotova Ponovo stran i Ti imaš mir, jasno su najavili da sada gledamo indie rock bend koji se bez blama može porediti sa zapadnim velikanima.
Meni, recimo, na momente zazvuče kao Interpol, ako se odmaknemo od Banksovog dubokog vokala i dodamo Grabežov.
Zvuči bizarno, ali ono što na ovom albumu „fali“, zapravo je nadomešteno iz istog pravca. Bendu nedostaje bivša klavijaturistkinja Ika Miljković, koja je donosila i melodiju i onu kreativnu lucidnost, čak i „ludost“, koju smo čuli od etno motiva do freak-eksplozija. To je bio onaj njihov iskorak iznad nivoa vode, iznad energije i pravca ostalih bendova.
Ali ono najbolje na ovom albumu, pored pesama naravno, dolazi iz pravca nove klavijaturistkinje Emilije Đonin. Ona je svakoj pesmi dala novu boju, novu teksturu, lansirajući bend u sasvim nove pravce.
Koikoi u snovima, ali i na javi
Samo poslušajte pesmu „Kristalna“, u kojoj basovi razbijaju zube, ritam sekcija juri kao konj, ali klavijature sve to zauzdavaju i pretvaraju u besnu antifašističku epsku vožnju. Ili „Blackstar“ — posveta Bouviju, hladne sint dirke ostaju u glavi još dugo nakon što pesma prestane.
Ako postoji jedna pesma koja najbolje predstavlja pop-dušu ovog benda, spremnu za još hiljadu, dve ili 10 novih fanova, koja bi bez problema punila veće sale u Beogradu, ali i nosila jasan stejtment i emociju, to je svakako „Plivam“.
„Plivam, ne vidim dno / ako me nađeš, ne pitaj što“ stih koji bi svako od nas mogao da upiše u leksikon pod pitanjem: „Kakva ti je bila 2025. godina?“
Apsolutna nesigurnost u sutra, kao i u danas, ali nemogućnost i nespremnost da odustanemo i da nas ta ista dubina proguta. Iako, da se ne lažemo, postaje sve dublje i opasnije.
Na kraju, „O sreći u snovima“ je veliki korak napred album koji potvrđuje želju da se postane Bend, sa velikim B. Lepo je biti ekipica iz kraja koja pravi muziku za svojih 50 drugara, tad si možda i najsrećniji. Ali dođe trenutak da kreneš dalje, da probaš nešto novo, nešto šire, a da ostaneš svoj.
Koikoi su to sa ovim albumom dokazali. I u Beogradu, i na Balkanu, i u Evropi. Poleteli su. Spremni za svoj let. A ako ih nađete ne pitajte što.
BONUS VIDEO:

Trenutno nema komentara! Budite prvi