Muzička recenzija: Bjesovi „U osvit zadnjeg dana“ (SKC Novi Sad)

Kako su drugenac Bjesovi i treći album uz koncertnu pojavnost objašnjavali modus operandi benda, hrabro reizdanje prvenca u stvari nam daje zaboravljenu sliku Bjesova iz druge polovine osamdesetih. Žovijalni razigrani mladići, Goran Marić i Zoran Marinković, čija je umetnost ponikla iz erudicije, slikarstva, književnosti, pop kulture, pretencioznosti mladosti, nagradama na gitarijadama, prvi album su koncipirali kao versatilan skup pesama s tek nekim naznakama zlih duhova koji tek treba da uslede.

Na trenutke Bjesovi zaliče i na Film, Roze poze zbog specifičnog višeglasja i trapavo usnimljenih gitara, međutim, uticaj američkog postpanka koji će uskoro postati grandž, i te kako je vidljiv (Gun Club, Black Flag, Big Black, Fugazi…). Kako je album snimljen 1990, a izašao tek 1993, geneza uslovljena geopolitikom presudna je za dalju inkarnaciju Bjesova, do dana današnjeg, koji se i dalje poima kao poslednji…