Vic zbog kojeg je Tito slao na Goli otok: Mlada novinarka preživela je pakao, a o svemu je progovorila tek nakon raspada Jugoslavije
Dok se 25. maja širom bivše Jugoslavije obeležavao Dan mladosti – dan koji je simbolično slavio rođendan Josipa Broza Tita, na hiljade mladih učestvovalo je u štafetama i svečanostima posvećenim voljenom vođi. Ipak, iza parade omladine i pesama o bratstvu i jedinstvu, krila se i drugačija stvarnost. Jedna od najmračnijih epizoda te stvarnosti bio je Goli otok – zloglasni logor za političke neistomišljenike, o kojem se i danas, i pored brojnih svedočenja, zna zastrašujuće malo.
Na ovom „pustom ostrvu“ završavali su ljudi zbog vica, pesme, komentara ili jednostavno zato što su se zatekli na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Među njima je bila i mlada beogradska novinarka jevrejskog porekla Ženi Lebl, koju je pesma „Druže Tito, ljubičice bijela“ koštala dve i po godine robije.
Imala je samo 22 godine kada je uhapšena jer je u redakciji lista Politika prepričala šalu koju joj je ispričao kolega – kako je Jugoslavija pobedila na međunarodnom takmičenju u cveću zahvaljujući ljubičici teškoj 100 kilograma. Aluzija na omiljenu pesmu o Titu bila je dovoljna da je dvojica agenata UDB-e odvedu pod optužbom da je širila neprijateljsku propagandu i da nije prijavila „narodnog neprijatelja“.
Put Ženi Lebl odveo je od zatvora UDB-e Glavnjača do logora Ramski rit, potom Zabele, Svetog Grgura, i konačno – Golog otoka. Provela je više od dve godine u pet različitih zatvora, izložena pritiscima da prizna krivicu i promeni mišljenje. Po izlasku iz zatvora bila je izbrisana iz Udruženja novinara. Njen brat Saša ju je, kada je ugledao, uporedio s povratnicima iz Aušvica. Beograd je ćutao o njenom iskustvu, a društvo je okretalo glavu. Jedini izlaz videla je u odlasku – uz mnoge prepreke, dobila je pasoš i preselila se u Izrael.
Godinama kasnije, 1986. u Jerusalimu, srela se sa piscem Danilom Kišom i tada, tokom susreta s još jednom bivšom logorašicom Evom Nahir Panić, prvi put pred njim progovorila o svom iskustvu. Kiš, potresen saznanjem da su žene bile zatvarane na Golom otoku i Svetom Grguru, smatrao je da njihova svedočanstva moraju biti pretočena u dokumentarni film. Inicijativa je rezultirala serijalom „Goli život“ u režiji Aleksandra Mandića, emitovanom u februaru 1990. godine, koji je uzdrmao jugoslovensku javnost.
Na Kišov nagovor, Ženi Lebl je svoje svedočanstvo pretočila u knjigu Ljubičica bela, koja je u Izraelu postala bestseler, a te iste 1990. godine objavljena je i u Srbiji. U njoj je detaljno opisala uslove logora, poniženja i patnje kroz koje je prošla – iskustva za koja mnogi do tada nisu ni znali da su zadesila i žene, navodi Politika.
„Samo žedni znaju ceniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila“, zapisala je u knjizi. Rođena 1927. u Aleksincu, a od 1933. stanovnica Beograda, Ženi Lebl ostala je verna istraživačkom radu do samog kraja života. Njeno svedočanstvo ostaje važno podsećanje na cenu koja se plaćala za slobodu govora – i to u zemlji koja je 25. maja slavila mladost i budućnost.
Možda, TA vremena, nisu bila idealna, neki od ljudi su sigurno propatili JEDNOUMLJE, neki opet, nisu. Ali, kada ONA vremena, uporedimo sa današnjicom, sa sistemom vrednosti, onda i danas, mislim da ne treba trošiti reči o ovoj BEDI (ljudskoj i moralnoj) u kojoj nam dans deca rastu.
Tito je verovatno aminovao ideju o Golom Otoku,ali nije slao direktno.To su po obicaju radili Srbi i Crnogorci.
Da se razumemo, Tito najverovatnije kidada nije ni čuo dotičan vic a da ga je čuo, verovatno bi se slatko nasmejao, s toga, nije Tito taj noji ju je poslao na robiju, ili ti, nije imao pametnija posla time da se bavi…
Slali su ih poltroni i uvlakači,kao i danas.
U MOJOJ PORODICI POSTOJI JOS JEDNA PUNO TRAGICINJE PRICA…COVIEK KOJI JE 4 GODINE BIO NA PRISILNOM RADU U NJEMACKOM LOGORU BLIZU DREZDENA, VRATIO SE KUCI UZ POMOC SAVEZNIAK 47 DA BI 49 ZAVRSIO NA GOLOM OTOKU…IRNONIJA SUDBINE , PRICA ZA FILM ILI ROMAN