Isečak o RTS-u iz filma od pre 30 godina je ponovo aktuelan na mrežama: “Oni koji su tu zaposleni, kapiram kao ekipu koja radi najprljaviju šljaku svih vremena”
“Geto, Tajni život grada” kultni je dokumentarni film koji je obeležio devedesete godine prošlog veka.
U filmu pratimo pokojnog bubnjara Gorana Čavajdu Čavketa koji se šeta kroz Beograd, razmišlja o vremenu u kom živi i ljudima koji ga okružuju. Posećuje razne institucije i ulice grada, ali i bendove koji sviraju.
Ipak, ovih dana je ponovo aktuelan na društvenim mrežama isečak iz ovog filma koji se tiče Čavketovog monologa o RTS-u. U filmu vidimo pokojnog muzičara koji prolazi pored Takovske, baš tamo gde danas studenti blokiraju RTS, i slušamo njegovo razmišljanje i monolog o Javnom servisu 90-ih. Možda nema rata i sukobi u Bosni i Slavoniji su vremenski daleko, ali sem toga, deluje da se malo šta promenilo. Zato ovaj isečak je ponovo postao popularan online.
Sa druge strane, možda je ljude setio ovaj Čavketov monolog i zbog odbrambene kampanje koju RTS ima za vreme studentskih blokada, a koja se zove RTS zatobljen u getu, gde nastavljaju sa insinuacijama da se studenti bave nacističkim metodama u blokadi.
RTS u Getu, ali stvarno:
“Kada prolazim pored zgrade televizije, uvek me obuzme osećaj koji sam kao klinac imao ispred staklenog kaveza sa zmijama. Prizor je bio toliko odvratan da me je prosto vukao da ga gledam. Na istu foru uvek moram da provedem vreme ispred ove zgrade.
Moje omiljeno mesto su kancelarije informativne redakcije. Stvorenja koja su tu zaposlena kapiram kao ekipu degenerika, koja radi najprljaviju šljaku svih vremena. Zbog toga sam ih godinama mrzeo i želeo sve najgore. U poslednje vreme primećujem da postajem i vrlo radoznao. Zanima me zašto su nas ta stvorenja sve ove godine trovala. Zašto su lažima terala u pokolj.
Da li su ložili narod zato što veruju u ono što pričaju. Sumnjam. Jer i sami znaju da njihova istina traje onoliko, koliko treba gazdi. Kad pomisle da su možda verovali da rade nešto dobro za svoj narod, setim se da su ih 1992. murija i snajperi čuvali od 200 soma Beograđana. Ostaje da su stvorenja sve to radila i da rade, samo zbog kinte, urednici za kuće i kola, oni ispred kamere za platicu, i da ih vide u rodnom selu.
Za svaki uništen grad stan u centru, za svako mrtvo dete u Slavoniji i Bosni, 3 boda više na platnom spisku i markica za prevoz, a što je najgore stvorenja bi lagala sutra za bilo koju drugu mafijašku ekipu.
Kad razmišljam o svemu tome, pitam se da li stvorenja misle da će proći nekažnjeno, za sve užasne stvari koje su izazvale. Da li zaista misle da im zbog toga neće biti suđeno, i to ne od ljudi. A kad jednom dođe taj dan, voleo bih da vidim, da li će zadržati mir u glasu, kojim su oterali na hiljade ljudi u grob. Sumnjam. Već sam uveren da će svako od njih pre ili kasnije svoje vesti čitati na mestu u kom vlada velika nepodnošljiva vrućina.”
Mladen Matičević i Ivan Markov su režirali film koji će ostati poznat i po muzici. Originalnu muziku su radili Darkvud dab, a pored njih, kao izvođači u filmu pojavile su se i grupe Partibrejkers, Deca loših muzičara, Supernaut, Dead Ideas, Direktori, Svarog Plejboj.
Goran Čavajda Čavke je bio član bendova Električni Orgazam i Babe. Pored muzike, glumio je u filmovima Crna Marija, Kako je propao rokenrol, Telefonomanija kao i predstavi Zigi zvezdana prašina.
Poslednje godine života proveo je u Australiji, a preminuo je 1997. godine na Tasmaniji od posledica HIV virusa.
Komisija za spomenike, nazive trgova i ulica grada Beograda prihvatila je inicijativu i prolaz od Trga Nikole Pašića (kod blagajne Doma sindikata) do Nušićeve ulice dobija ime Čavketov prolaz, na mestu gde se nalazi Ulična galerija.
Veoma precizan opis RTS zla!