“Na neki način mi je drago što imam rak”: Novi tekst Vedrane Rudan treba svako da pročita, a posebno onaj ko je zdrav

Poznata književnica Vedrana Rudan pre nekoliko meseci je saopštila da joj je dijagnostikovan rak debelog creva, posle čega se podvrgla terapijama.

Vedrana Rudan sada redovno piše o svom lečenju i problemima kroz koje prolazi, a u poslednjem tekstu na svom blogu rudan.info izrazila je veliku zahvalnost lekarima i zdravstvenim radnicima koji se trude da joj pomognu.

Njen tekst prenosimo u celosti.

„Nedavno sam pročitala da se u Kini proizvodi 30% količine svjetske rajčice. Beru je ljudi u okovima. Pali su mi na pamet dok sam gledala novinare koji su glupanu držali kruške pod njuškom i pomislila kako je kineskim robovima posao i lakši i maštovitiji. Kako je spoznati da si smrtan, da ti zadnja ura bije, da imaš posebno rijedak rak koji ne oprašta nikome?

Jedan od koraka je ulazak u onkološku dnevnu ambulantu riječkog KBC-a. Šteta što što mnogi od vas ipak nikad u nju neće ući, a dokumentarci se snimaju na druge teme. Ljudi koje sam tamo srela srušili su moju tezu da nema dobrih ljudi. Toliko empatije, ljubavi, osmijeha, nježnosti, govorim o mladim ljudima koji tamo rade, u životu nisam srela i ta mi spoznaja briše strah od smrti. Čitav sam život mislila kako je teško naći dobra čovjeka, sad znam da ih ima, da su blizu nas. Ne, ne, ne i ne. Nisu oni takvi prema meni jer sam ja Netko, ja znam da nisam Netko ali neki tako ne misle. Prema svim pacijentima su isti. Bolesnicima na kemoterapiji su krvne žile često sakrivene, umorne od uboda i čačkanja bježe od igle. Onda im priđe sestra pa lupka po njima, pa im tepa: “Razljuti se na mene, ukaži se, idemo, ajde pa te više neću tući”. Žila se predaje, igla ulazi, tekućina kreće. Tekućina koje će mnoge vratiti u život.

Svi dobijemo i marendu. Ne znam jesam li ikad s tolikim užitkom pojela sendvič i popila ker kao na prošloj kemoterapiji. Ljudi se zmjenjuju, dečki i cure se smiju, bez žurbe i nervoze u nas guraju život. Nakon šest sati ustaješ sa fotelje, još se nije našao donator tko bi nam poklonio nove, odlaziš doma i čekaš. Prošla sam pakao, ni prva ni zadnja i završila na Onkologiji. Infuzije, ogromne količine lijekova, oko tebe teške bolesnice a medicinske sestre, spremačice, liječnice doslovce padaju s nogu, ritam je ubitačan. Pada ti na pamet koliko se pisalo o Berošu, jednom u nizu hrvatskih kriminalaca, nitko o ovim herojima i heroinama da bi riječ rekao. Tamo ne ulaze teve ekipe, nema reportaža, ne govori se koliko je hrana dobra, koliko puta u jedinici vremena se pacijenticama promijeni posteljina, kako se baš nitko ne žali na plaću, status, šefove, posao. Normalan čovjek ne bi to izdržao sat vremena. Neke sestre tamo rade trideset godina. S osmijehom, dotjerane, našminkane, tješe, hrabre. Liječnice i liječnike bi čovjek mogao staviti umjesto melema na ranu.

Na neki mi je perverzan način drago što imam rak. Susret sa svim ovim ljudima vratio mi je vjeru u život. Baš sad kad ga gubim. Za mene i moju dušu bolje ikad nego nikad. Eto, morala sam ovo napisati vama zdravima koji imate tisuću problema, koji gledate izbore, koji mislite da su vam životi promašeni i da je svijet dolina suza. Možda jest, dok si zdrav. Kad si na smrt bolestan okružen dobrim ljudima oko tebe blješte žarke boje, srce ti je puno i na neki način shvatiš da si možda i ti dobar kad toliko dobrih o tebi brine. Hvala, dobri ljudi. Promijenili ste me“, navodi Vedrana Rudan u tekstu objavljenom na rudan.info.