Klinika Denisa Kataneca – Ununani: San koji srećan sanjaš sam
Klinika Denisa Kataneca izgleda ne ume da izbaci loš album, a to su dokazalu još jednom sa albumom Ununani.
Ponekad je potrebno da te neko drži za ruku dok ideš kroz mraku. Ili ideš ka svetlu, a svuda oko tebe je mrak. Ponekad se osećaš kao uspavano dete koje je zaspalo na zadnjem sedištu auta, koje roditelj unosi u kuću. Skoro sam video takvu jednu animaciju u kojoj je autor rekao kako bi voleo da je smrt upravo taj osećaj smućene konfuzije, kad te roditelj nosi iz kreveta u krevet. Konfuzije, ali i zagrljaja sigurnosti u kojoj te neko prenosi iz jednog u drugi svet. To je nešto što pada na pamet kad slušaš Ununani, novi album sjajnog mračnog pesnika Denisa Kataneca i njegovog ponekad savršenog benda Klinika.
Nakon sad već legendarnih albuma Jada Jada i Zavičaj, bend se našao u nezavidnoj situaciji, jer ljudi očekuju bolje, veće, jače. A kako veće od modernih klasika? Sva sreća što su želje ljudi jedno, a bol u dupetu benda drugo, ne hajući za stremljenja, želje i očekivanja, već bez kompromisa isporučuju novo delo mračne umetnosti koje i pored oporosti i težine nudi neku slamku spasa i dozu optimizma za kraj.
Ununani će nas otvoriti sa „Faličnim trombonom“, koji svira Đavo lično, preko „Mrtve krvi“, čiji refren kao kakva mračna razbrajalica ostaje dugo u ušima, stižemo do „Kornjača“, gde se pesnik nalazi u još težoj verziji Sizifovskog teranja kamena uz breg, gde kornjača dobija i na svakoj nozi po jedan teg, simulirajući težinu života modernog čoveka danas.
Možda grešim ali „Da bi reč rekel“ je možda najbliže hitu što će ovaj album videti. Verovatno će biti koncertni favorit, na albumu koji deluje kao celina i na kom ne mogu da zamislim da će jednu pesmu izdvojiti, iako su pored pomenute i „Lava pod“ i „Eoni“ blizu. Ali opet pominjem, možda grešim, i možda se baš nešto suprotno desi i iskristališe kad bend krene sa svirkama novih pesama.
„Danya“ zvuči kao pozdrav bendu Pips, Chips & Videoclips, koji je isto tako davno nekad dao malo veći pozdrav čuvenim Poguesima. Uz ovaj ritam, kao i uz pesmu koja zatvara sve, ime albuma dobija veći smisao, jer postaje tema uz koju se ljuljaš, ili te neko ljulja, i ununan postaješ jedno sa osećajem u kom više ne osećaš bol i ne tražiš odgovor, kako kaže pesma.
Na kraju albuma nas čeka „Jedno malo vrelo“, kao jedan novi život, a u vrelu je Srećko, autorov pas kog smo upoznali u remek-delu sa albuma Zavičaj – „Srećko iz zemlje trećeg svijeta“, jednoj od najlepših pesama napisanih na ovim našim prokletim jezicima. Sad su tu, u šetnji, strahovima, ali i snovima, pesnik i njegov dlakavi pratilac zajedno. Bez obzira na probleme, mrak i teskobu koji su nas tresli poput groznice na ovom albumu, na kraju nas je sačekalo novo jutro posle oluje. Jutro u kom niko ne bi trebalo da bude sam.
Mrak i težinu komplikovanog glasa Kataneca, koji odbija na prvu, drugu, a ponekad i treću loptu, pokriva i ovog puta fantastično uvežban bend koji zvuči puno i moćno, i nežno i strogo kad treba. Zajedno sklapaju Kliniku Denisa Kataneca, sanatorijum u koji smo svi voljni da sa svim svojim problemima i psihozama spremno legnemo, jer verujemo da će i ovog puta pomoći. Pomoglo je već puno puta.
BONUS VIDEO:

Trenutno nema komentara! Budite prvi