“Želim umreti, žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem”: Ispovest Vedrane Rudan o borbi sa rakom
Hrvatska spisateljica Vedrana Rudan u svojoj novoj kolumni otkrila je detalje borbe sa rakom žučnih kanala.
Naime, Rudan na svom blogu detaljno opisuje sve izazove sa kakvima se susreću ljudi koji se bore sa rakom. U svojoj poslednjoj kolumni pod nazivom “Umiranje na rate – Djevojka u zagrljaju metastaza” osvrnula se na to kako se njeni najbliži nose sa njenom bolešću.
Njenu objavu prenosimo u celosti.
„Je**te, koji davež. Hemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica… Pa dođeš kući. Mačke grickaju keksiće, cvijeće cvjeta oko kuće, muž u fotelji, na ekranu se neki kreteni bore za neko prvo mjesto. Zove me prijateljica i plače. Čekam da se smiri. ‘Ovo ti nisam nikad rekla, nezamisliv mi je život bez tebe’. Šutim jer nije pristojno stalno ponavljati, želim umrijeti, želim umrijeti, a ljudi oko tebe ti prodaju foru kako je sve u mojim rukama samo treba misliti ružičasto. Moj muž skače sa stolice, ‘naši’ će ipak biti prvaci… Kako će izgledati život u kući kad me ne bude?
Šta će se promijeniti? Mome će mužu si*ati komad, zdravi komad, peći palačinke, sve će naše zajedničke fotke ležati u konobi… Smijem se glasno. ‘Konačno’, govori muž, ‘vidiš da hemo ima smisla, bolje si, ozdravićeš’. ‘Da’, govorim, ‘osjećam se bolje’ i gledam veselo u muža koji ne zna šta ga čeka. A moja djeca? Zovu me, posjećuju, spremaju mi posebne ručkove, a ja glumim entuzijazam pred jednim djetetom koje shvata da glumim. Drugome kukam. Žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem, a onda mi pada na pamet kako bih se ja osjećala na njihovom mjestu. Ubila bih boga u njima ako bi klonuli. Zadavila bih muža kad bi mi rekao, kad ja umrem na kauču će sjediti, zdravi gospodin i ubacivati ti jagode u usta… ‘Je*ale te jagode’, vrisnula bih histerično, ‘bori se za život, ne planiraj moju budućnost’. Zato mu nisam spomenula onu si*atu kuharicu. Prijateljica me opet zove: ‘Zamisli, nije zaboravio na godišnjicu, uplatio nam je letovanje na Korčuli…’ A onda me zabrinuto pita, ‘kako si?’ Osjeća se krivom. Htjela bih mojim dragima normalnim glasom reći, ne bojim se, spremna sam, opustite se i vi. Zašto moram cvrkutati, želim živjeti, želim živjeti želim živjeti? Kad ćemo svi mi shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo?
Podsetimo, Rudan je o svojoj bolesti pričala i prilikom nedavnog gostovanja u emisiji “Nedeljom u 2” i otkrila da ima izuzetno agresivni rak žučnih kanala koji se jako teško otkriva.
“Ja sam control freak, često se kontrolišem, tako da nije da se rak dešava onima koji se ne kontrolišu. Ne želim umirati na rate, želim eutanaziju. Muž i ja smo kroz godine skupljali nešto sa strane, a to košta 17.000 evra. Javila sam se, počeli smo se dopisivati, rekla sam deci i mužu. Poslala sam im nalaze, prihvatili su me, prošla sam i platila sam članarinu”, kazala je.
Kako tvrdi, nakon toga bilo joj je traženo još nalaza te joj je rečeno da 85% ljudi odustane.
Eutanazija je ubistvo iz samilosti. Taj je postupak istorijski veoma upitan pa taj izraz ne treba koristiti.
Asistirano samoubistvo je sasvim drugi proces i u mnogim zemljama, pa i mojoj (Švajcarska) dozvoljen, uz poštovanje strogih propisa i pravila. Kao lekar, svedok sam više slučajeva gde je taj proces doneo veliko olakšanje bolesnicima sa smrtnom prognozom i dao im šansu da umru mirno uz održan ljudski ponos i bezbolno. I sam sam pripremio za sebe takav oproštaj ukoliko me snađe neizlečivo stanje. Nažalost je pravoslavna crkva veliki protivnik, što vernike dovodi u procep. Moj prijatelj od 88 godina celog života bio je vernik, član crkvenih odbora i veoma aktivan u društvenom životu crkvene opštine.. Odlučio se za asistirano samoubistvo i mirno otišao, ali mu srpski sveštenik nije održao opelo i nije prisustvovao sahrani iako je pokojniku bio dugogodišnji intiman prijatelj. Vreme je i da se u sekularnoj državi Srbiji započne diskusija o ovom pitanju.